kad sam imao dvadeset, za jednog sparnog ljetnog poslijepodneva, sjećam se k'o danas, ušla mi je mama u sobu, naprasno prekinuvši mene i Ticu u natjecanju u Minesweeperu. sjećam se da sam pomislio kako će mi pauza dobro doći jer nikako nisam uspijevao skinuti njen najbolji rezultat, a mrzim kad nisam najbolji u svemu. mama je imala pogled koji je govorio da je netko od bliskih rođaka upravo umro tako da smo oboje zanijemili u iščekivanju...
kad sam kroz nekoliko dana posjetio dokora, mama mi je ispred ordinacije na Rebru još jednom morala objašnjavati sve o Hepatitisu B i posljedicama pijenja alkohola o kojima sam najviše želio čuti. sjećam se da me nekako najviše zabrinjavala činjenica da slijedećih nekoliko tjedana neću smjeti cugati sa ekipom. jedva sam čekao da uđem i da mi doktor propiše daljnje ponašanje i najavi povratak na cugersku scenu u najkraćem mogućem periodu. po mogućnosti prije brucošijade ekonomije, a svakako za brucošijadu FER-a koju nisam smio propustiti.
mda...pa situacija nije sjajna...započeo je doktor što nikako nije bio dobar znak i već sam zamišljao kako ću na FER-u morati doći isključivo napušen što je značilo jebeno kljucanje već oko dvanaest. nisam mogao vjerovat da me snašla takva nedaća. stara je imala totalno komatozan izraz lica cijelo vrijeme i činilo mi se da joj malo fali da se onesvijesti. moram priznati da me to malo zabrinjavalo jer nisam puno znao o Hepatitisu, al sam znao da je stara paničar samo takav, tako da sam kulirao bez pol beda.
...ćemo dati sve od sebe, ali izvjesnost ciroze je...sjećam se da me tada počelo gušiti i da sam osjetio čudan osjećaj kako mi prožima um i tijelo. nisam ga nikad prije doživio i nisam mu znao ime. gledao sam doktorov smrknuti izraz lica i nisam htio vjerovati onome što je govorio. pogledao sam staru molećivim pogledom, da mu kaže da prestane srat, da mu kaže da se ne zajebava tako. no stara nije ništa govorila već me nijemo gledala pokušavajući izgledati smireno. sjećam se da je to jako loše radila, čak joj je i brada podrhtavala, a hej, ako prodaješ smirenu spiku, bradu prvo moraš smiriti. počeo sam teško disati i bilo mi je užasno vruće. tražio sam da podhitno otvore jebene prozore i izluftaju jebenu saunu.
sad mi je već stvarno bio pun kurac svega. odlučio sam presjeći čitavu spiku i priupitati doktora najgluplje moguće pitanje čisto da unesem zrno apsurda kao neophodan začin dobroj komediji...i šta, kaj mi ono dajete još par godina i to? kaj je to ta spika? bio sam zadovoljan kak sam to plasirao jer deus ex machina je bio stvarno neophodan da razjebe komornu atmosferu koja je zavladala ordinacijom. stara se uskomešala i onda odjednom briznula u plač. o jeeeemti maaateer...pomislio sam i rekao staroj da kulira i da ne unosi nepotrebnu nervozu. gledao sam doktora, a ovaj je gledao mene. i ništa. tišina. o jeeemti maaaater!!!! nervoza me odjednom počela uništavati, cupkao sam na stolici u iščekivanju, a vulkan se odjednom počeo buditi u meni. osjećao sam da ću eksplodirati i da će posljedice biti stravične. stara je prepoznala simptome i nježno mi prislonila ruku na rame. to me strašno nerviralo. nisam tražio tješenje, nisam tražio utjehu, tražio sam brzu dijagnozu, efikasnu terapiju i leteći odlazak iz ove odvratne prostorije.
odjednom je pička od doktora odlučila progovoriti. govorio je o neonatalnom, kroničnom Hepatitisu, velikom oštećenju jetre, vjerojatnosti ciroze, ali i o tome da se ne treba predavati i da će oni učiniti sve da mi pomognu. govorio je da je to vrlo zajebana, progresivna bolest i da ne mogu garantirati ništa. prekinuo sam ga...i koje su šanse da se izlječim? odgovorio je kratko i jasno. male.
vulkan je bio aktiviran i erupcija je sad postala samo pitanje trenutka. znači ja lagano idem prema cirozi jetre? kimnuo je glavom. koje su šanse da se izlječim? male. kolike doktore, kolike u postocima? 1:1000000. jedan naprema milijun, jel? da. ako sam ja taj jedan, kolike su mi onda šanse? ne razumijem. ako sam ja taj jedan od tih milijun, kolike su mi onda šanse doktore? pa onda je 100%. lava je u tom trenutku nadošla. pa jebem ja onda tebi mater pederčino!!! stara je skočila prema meni u pokušaju da evakuira doktora od onoga što je tek trebalo slijediti....nemoj sunce moje, sve će biti uredu..nemoj ljubavi... to me samo još više razjarivalo i ja sam sve žešće pederčini sasipao u lice...
na putu do doma nismo baš previše komunicirali. mama me tješila, govorila o Bogu, o vjeri, a ja sam govorio staroj da mrzim i Boga i vjeru i proklinajo sudbinu koja me zadesila. no, nije me još dugo držao gnjev i ubrzo nakon što smo došli doma sam se skroz smirio. nazvao sam Ticu i ispričao joj šta se desilo. plakala je i tješila me i govorila mi koliko me voli i da ćemo zajedno pobijediti mog neprijatelja. ja sam tješio nju i govorio da će sve biti okej i da ne brine. bio sam prazan. tek navečer kad sam legao na spavanje osjetio sam da se opet nešto budi u meni. onaj osjećaj koji me prožeo u doktorovoj ordinaciji i kojem nisam znao imena opet me napadao. grčio mi je um, tijelo, dušu...paralizirao je je svaki dijelić moga bića. nekoliko godina kasnije sam saznao da je to bila jeza. borba protiv jeze je uzaludna borba. zaspao sam u jecajima koje sam prigušivao jastukom koliko god sam mogao.
|
