zadaćnica br. oo1

Staklo asfalt indigo




Prije pritiska jagodica prstiju. Postoje stvari koje, imenujem li ih, neće značiti ništa. Umjesto da pratim udaljavanje koje mi uzrokuje napor da ih zaustavim, pokušavam se nadmudriti. Tako da im naoko dajem pozornost. Sad sam se otkrila. A ja želim pisati u slikama. Ruke su gladne , oči ih vežu.
Dosta bi bilo ,kažem. Nekoliko zamki je potrošeno. Ne želim uzroke i posljedice. Glumu i pretencioznost. Pokušavam se sjetiti kako je to: pustiti da teče ; pokreta koji oslobađa. Uvijek spremna. Kakav je strah od sebe ? Ne usudim se pisati u prvom licu ; interpunkcija ublažena do sivila ; još titra frekvencija posljednjeg razgovora , ometa me.
Vidim svoje koljeno; protuteža lijevoj strani lumbalne kralježnice koja rotira. Netko ne bi primijetio ali ja da, primjećujem; kad promotrim raspored svojeg tijela, prilikom opuštanja, uvijek, u protutezama. Jedno mjesto izaziva drugo. Njegova slika: stopala , kao da su sitna zrnca na njima, kao da je ljeto, a ja ne znam što to znači kraj, kao da sam zaboravila cipele, hodam po prašini između oštrih bridova kamenja . Žutoj, uvlači se ispod nokata, stvara neugodu ali ja ne znam što znači, jer sve što za mene postoji je pravac, koji kaže : naprijed, nema vraćanja; grlo u obliku harpuna u samome sebi, njegov vrh se zatvara poput cvijeta, a nemilosrdnost namjere ( ubojite ) tjera prema dolje, dolje, žedna sam.
Prihvatila sam tvoju sliku. Čim sam to napravila, zaboravila, sam je. S njim dolazi zastajkivanje, promišljanje, kontroliranje valova. Radim branu, propuštam vodu kroz nju, odmjereno, umjereno. Da budeš zadovoljan. Da budeš zainteresiran. Opet se smijem ( u sebi ) jer osjetim da sam te zaobišla. Nekako , ja znam ,ali izgovorim li, nestat će sigurnosti. Ti si me pustio neko vrijeme da se zabavljam sama sa sobom, a da to nisi ni znao. Za mene, ti si se sada vratio iako ne postoji početak jer je svaki idući novi, i željan. A ja skupljam za branu. Skupljam za tvoj dolazak, ponovni susret. U akumulaciono jezero bacam ostatke interferiranja. Ne želim te miješati s drugima. Moj pogled bježi, a već sam ti rekla, da ću ga rukama zavezati; da stvorim atmosferu , potrebno je kontrolirati. Silu. Koljena, napeti lukovi ,napeti katapulti sa toplim kamenjem u točki čija je budućnost neizbježna ali ipak se ne događa. Pomisli na stanja koja nikad ne završe, a ipak smo ih opisali , pomisli na mjesta koja smo tako nasilno izrezali.
Da bi mi bio razumljiv moram oko tebe postaviti par čvrstina. Samo što ponekad zahtijevam mnogo uporišta . Tkanina koju razvlačim preko tvojeg tijela je neporozna. Sretna sam i s malom pobjedom. Malim dodirom ; u glavi vrišti: veličina. Moram je iskašljati.
Dijelovi: sjećanje na mjehur . On je sad utihnuo iako sam do maločas znala kako će završiti , nije ni počeo.
Nesigurna sam kad odbacim stalnosti ; koliko je smjerova moguće , na prvi pogled, a koliko je moguće na drugi? Shvatim da smjer ne znači, da je on ovdje samo da bi me udaljio , od tebe. Nemoj me imenovati .
Puštam da mi krcka kralježnica . Osjećam inhibiranu desnu stranu prsnog koša. Slika mojeg tijela, u dijelovima, savršeno koordiniranim , ponekad.
Puštam da opet odeš , ja sam zabavljena monotonošću. Nisam zabavljena nego se prepuštam. Perfidnim vidom gutam bjelinu a ispred mene su slova , označujem . Uokvirujem ih smirujem, pribijam, ubijam, zaustavljam, kradem im, prisluškujem, improviziram, asfaltiram, prozirem, simuliram, prezirem. Nemirna sam, ne sviđa mi se otpor . Ispružim ruke, želim probiti površinu , želim skočiti na glavu . Uvijek želim skakati na glavu, rijetko kad se to usudim. I želim brzo ulaziti u more. Jer je gladno. No moj korak je kao ulazak u staklo. Svaki val napad je noževima. Koji su tupi. I obli. To nisu noževi , primijetit ćeš kao da si očekivao da izgovorim doslovnost. Nisu, ne , pomislim: zašto ne bih mogla izreći usporedbu sa riječima koje mi dođu ? Bez obzira prema značenju.
Ti me sad polako možeš pratiti. U mojoj glavi postao si dijete, bezopasan musavi dječak koji je do maločas izgradio kulu u pjesmi. O kako stereotipno, pomisliš, a ja ću ti reći otvoreno, bez predumišljaja, da, ti radiš kule u pijesku. Nisam ti to do sad rekla jer nisam željela da prestaneš. Nećeš mi uzeti za zlo, samo ćeš možda tražiti svoj sladoled od grožđa, a ja ću te primiti za ruku i odvesti.
Kamo si se to spustio pitam se: vidiš, (li) kako ti lijepo objašnjavam; kako sam se lijepo našla do pijeska. Ne smeta što ulazi u pregibe jer osjećam po prvi put da je mokar i da je voda blizu. Vidiš da sam trebala opipati mjesta oko tebe prije no što sam te pronašla, toliko ne prijetećeg da je moja noga prestala proizvoditi elipsaste pokrete da ispiša nemir.
Pokraj mene si , jedeš svoj sladoled, a ja nosim ogroman bijeli šešir i velike crne naočale. Koliko će biti dovoljno redova da te osiguram? I prije kraja već je svršeno; jedva da je počelo. Bježi prezent, jednina i prvo lice. U odnosu na tebe. Uvijek moram biti u odnosu na tebe. Ja. Pokušavam se sjetiti riječi , lažem, pokušavam se sjetiti svojeg tijela kad je vidjelo tvoje riječi, pronalaziti očiglednosti, usporiti se . Zanima me što si radio, no kad pričaš, kad te čitam, mijenjaš se. Zanimljiva sam si kad te ne shvaćam.
Tempo se povremeno ustaljuje, lukavo, pa prestaje. Približim se jednoj struji ali ona je kratka, zato ostajem u mlazovima, zato ne svršavam . Jer ni ne započinjem. Odbijam miniranje, odbijam planiranje, odbijam gledati bezobrazno naprijed, odbijam kraj prije početka . Početaka nema ! Jer su svi tu, nema jer ima odnosa , naspram sadašnjosti. Nema ničeg osim naslućivanja.
Slika, dijelovi tijela. Želudac : kišobran, za koktel , aluminijski , žilav, otvara se uporno ; u njemu čuvam i mačića. U utrobi, sivi, prugasti, buni se, mazim ga, uspavljujem. Prihvaćam težinu dok god spava. Umirujem smirujem nebodere stišavam asfalt, ne mogu nikada prestati, napor uložen u tišinu , ruga mi se; ispod stvari, infrazvuk. Desni lakat lavlji rep : gori, tvrdo, trusi se, troši ,kao vosak hladno teče, ostavlja crno na žlici kad grijem slanu vodu. Da je popijem da isperem kamenac.
Ako čekaš dovoljno dugo svaki refleks postaje mrtav, svakog ćeš ugušiti. Uskoro ti tijelo neće moći reći ništa. Možda će tada promijeniti način komuniciranja s tobom i izroditi mogućnost koju ti ne mogu sad objasniti jer smo obadvoje sputani postojećom. Zarobljeni, dosadni. Svako naziranje drugog kuta ti nazivaš bajkom.
Predstanje, ono neopisivo neuhvatljivo,ono koje prethodi smislu. Ono stotinku prije odluke, granična situacija, položaj , postavka, reguliranje, okolnost. Lako hlapljivo otapalo. Dio vremena u kojem se ne valja zadržavati jer uzrokuje mučninu, vrtoglavicu. Trenutak prije skretanja. Moj film se ne kreće, on se trza. Zaustavljam slike . Silujem inerciju. Slušam odjeke, jer rukama nije dovoljno, one žive od sjećanja. Iskorištavam tromost. Vidim pa(slike) ;ne vidim. Kretanje je stroboskopsko . Nema ga. Dvostruka ekspozicija.
Teško mi je biti budna. Osjećam umor, ustaljenu mlaku prosijanu tjeskobu. Odvraćam glavu i tražim izlaz. Ne želim biti ovdje, ne želim raditi ovo ne želim. Zašto sam ovdje? Gdje sam skrivila? Ne : što. Da li osjećaš da si bespomoćan? Tvoji pokreti udaraju u staklo. Vidiš da sam te krivo shvatila ; klizim, ignoriram tvoju prisutnost , radim to kao sa nožem; cap: ne postojiš ; ti vrištiš ja cap: nastavljam dalje; trgaš tijelo, ne shvaćaš, ne vjeruješ, ne prihvaćaš; cap: tvoja krv je indigo. Zaboravljaš dostojanstvo. Jedino što postoji na tebi je golotinja. Okružujem te studena, nedodirljiva. Klasifikacijski broj: to si. Zahtijevaš samo pogled. Taj: samo, poništava te.
Nakon reza kože i potkožja režeš mišić , piliš sternum, svojom besramnošću. Ne dopuštam proboje osjećaja. Moji nastavci prihvaćaju se posla i žicom spajaju grudnu kost, automatizam kojeg sam svjesna. Umjesto da dišeš progutaš, umjesto da piješ slušaš, umjesto da krvariš proizvodiš slinu. Plavi mjehurići na rubovima tvojih kapaka, iz tvojih ušiju teče indigo staklo. Da ne znam da si nepomičan ne bih te primijetila.
U sobama smo koje su kockaste, bodu u moje oči njihovi kutovi, bode oštrina pravaca, smjer koji izaziva tupe udarce sa svake strane sljepoočnice. Koje je unutra a koje van ? izvan sam sebe , zapovijedam svojim do maločas nastavcima da me fiksiraju, da ne puštaju u vakuum jer tamo nema uporišta,samo indigo, prolazi kroz tanko crijevo, kroz crijeva u glavi kad sam unutra, a kad izađem nema čvrstih granica. Male stvari koje ne dišu, orgazmi između kože I limfnih žila prestaju štrikati ornamente. Prestaju stvarati vrućinu koju sam imala zelju pustiti na oči. Ti si se uspio približiti dovoljno da izdržim odbijanje, dovoljno do : točke gdje ono prestaje, a ja sam mislila da ću se rasplakati. Kad je došao trenutak za to, suzni kanali su ostali suhi. Samo je zapekla unutrašnja strana podlaktice i bedara. Nisam plakala. Zašto da te lovim na trikove?
Znala sam da će moje rečenice u tebi izazvati tugu. Izgovorila sam ih , kratke rečenice, procijedila sam kroz glas znajući okvirno kamo će udariti; njihovu silinu. Poslije odluke, nema povratka, zagrebla sam . Žao mi je ponavljam , samo zbog straha da ćeš se udaljiti moje izražavanje je neartikulirano, nosi sa sobom udar prema tebi; ja te ne želim udariti ; ne želim šutjeti. Rez koji otvaram između nas; strepim nad njim, čekam. Čekam da ga popraviš, jer ja to ne znam, ne mogu. Nemoćna raširenih zjenica cure iz mene čvrstine objašnjenja i indigo. Pred strahom napuštanja ostajem nijema. Bacam gorkost , ravno u tebe , otvaram usta u uvijek ponovnom i nikad početku.
Ono što mi nedostaje: osjet nezadržive neizdržive radosti, ono što tjera moju prsnu šupljinu na kontrakcije, umjesto gnoja sasušenog zalijepljenog nagomilanog tražim zeleno. Poželim ispružiti nastavke prema tebi. Postati neotporna bez umišljaja, gume i mirisa suhog komposta. Bez pokreta prstiju koji kao alatke za čišćenje multipraktika guram u usta, čim dublje čim dublje, da dođem do pluća. Gomilica ljudi pokraj kojih sam prolazila kroz dan , svaki dan, počinju mi se vračati. Sa zakašnjenjem žalim za njihovim pozdravima. Voljela bih im biti blizu, a to ,jednostavno, nije moguće.
Ti koji ostaješ negdje gdje te povremeno mogu pronaći, hvala ti , što ne mijenjaš drastično koordinate, ti i još par tebi sličnih.
Sile koje djeluju vidljive su nakon nekoliko godina. Ostavljaju posljedice.
Kako da se sretnem s vama? Čudim se, jer su brazde oko mene. Gledam izdaleka. Postajem opet žedna. Tražim kao životinja, tijelom i intenzitetom, stisnutog zubala. Ti si opet, evo, samo u prolazu, da mi kažeš : laku noć. A ja sam se obradovala, tvojem imenu.
Biram, zaostajati.
Indigo, ne želim im priznati da sam ranjiva, ili da im želim biti prijateljica, ne želim. Govorim si da sam strpljiva, a ti znaš da sam takva samo na udaljenost. Blizina mi ne leži. Željela bih biti udaljeno bliža. Dodirljiva. Ostajem ležati u krevetu ne spavajući. Bojim se da nisam zanimljiva; ti ne znaš koliko je hrabrosti trebalo za rečenicu : eto, sad. A zašto bi trebao znati.
Prolazim pokraj tebe, smješkam ti se u prolazu, ti dižeš ruku.
Uvijek u prolazu.