(po)Kušala sam komadiće Zelene


Polako mi postaje jasno da pokušavam biti apsolutni proračunati metalni hladni kostur svojih tragova. Hm.
Promatram stijenke koje sam stvorila. One se približavaju, prema dnu sve više, sve do rupe, do rupice. Točke. Iako su prozirne I impresivne, ostaju krute. Ja. Ostajem ,ukocena ispred zaslona, miču se oči. Samo slike. Projicirane na slijepu pjegu kretanja!
Što će mi to?
Što radi, što ona radi? Promotrim , se , namrštim
Dosađuje se. Sjedi bolno istegnutih koljena isprepletenih stopala, zgrčenih mišića , na rubu kreveta, prisilno nagnuta u desno.zašto? da slučajno ne dotakne ženu, djevojku, buduću majku, lijevo. Dvije fotelje, stolac, krevet, I okrugao stol u maloj garsonjeri. Ona je konačno sretna jer su nas odlučili posjetiti, nestrpljivo je sretna zbog punog stana . hm. Čemu onda dvije tri krajnje neugodne poze koje mijenja ovisno o utrnuću pojedinog dijela nepotrebno svinutog stisnutog tijela. Čemu bježanje u smjeru sigurno nepokretne površine, između perioda letimičnog zurenja u plave smeđe sive oči, ne nužno u paru: sivo sivo plavo zelene, smeđe sivo, zelene zelene , zelene smeđe, plavo.
Ja sam začuđena. Ona se smješka, odobrava, negoduje, zgraža se ovisno o potrebi sugovornika. Reakcije bljutavo preusiljene. Pitam se. Što bi se desilo. Kad bi svi zašutjeli, I okrenuli se jedan po jedan, prema njoj.
U prividu sudjelovanja ona u sebi protiskuje vrijeme. Nije pješćani sat sa 213, 08 kg sivog šećernog pijeska, već cjedilica naranača. Kad je pitanje preizravno da ga preusmjeri odgovara poluspuštenih kapaka izvlačeći konac iz trenirke; koja obavezno mora imati stisnute gležnjeve. Ona priča samo zato da bi čula vlastiti glas I pritom se sa strahom naslađuje njegovoj besmislenosti. Druga strana komunikacijskog kanala nakon odgovora koji nužno zvuči tek da bi popunio tišinu reakcije ubrzo zaboravlja.
A ipak, kad zatvaramo vrata,povlačimo zasun I gasimo svjetlo u hodniku kuhinji pripijena uz mene izgovara riječi neposredno prije oblikovane u glavi: Jako mi je drago što su I oni nas jednom posjetili. U mojim rukama ostaje mala I neprimjetna.

Iznervirana pokušajem da druženje prođe mimo mene ne dodirujući me sa istovremenošću potrebe da svi budu zadovoljni--- da li je potrebno da rečenica bude baš toliko kumulativna? Upravo zbog tog nisam uspjela njemu reći da volim njegovu oholu bahatost I pogled koji posjeduje nesvjesnu ironiju samo za druge; zbog položaja njegovih kapaka; iako je tetkica I druga polovica njegovih ispada postaje kreštanje u visokom tonalitetu ili hod po špekulama. Ona je ostala bez mojeg divljenja : njezinim kretnjama, oštrim , naglašenim , sinkroniziranim ne I komičnim; njezinom glasu koji sigurno I glasno vodi do vrhunca, dok priča ostaje nerazumljiva, nebitna. A on, bez uzbuđenosti tek upoznatog čovjeka koji zna da ćeš progutati gladno svaku njegovu riječ, zauzvrat početku.
Zelene je ostala izvan ludila. Prosjedila sam par trenutaka na njezinim koljenima. I ona je pričala izdaleka, ja sam joj zatakala kosu iza toplog uha posežući povremeno za čašom. I znaš da kad gutaš pohlepno potreba za disanjem postaje inferiorna, a grlo se rasteže I jos prije kraja peristaltičkog talasa zamislja sljedeci jos veci jos dulji jos bolniji gutljaj. Gomila se na dnu želuca a grlo se ne zadovoljava ono kasni ono ignorira težinu ono je samo svoje I ne postoji mu kraj. Do određene točke, kad postane očigledna njegova nesamostalnost, postaje opet njemo.
Zatvaram se oko njenog nosa, nelagodno nepokretno mi je u ustima , možda jer sam ih prije tog napunila mlakom vodom a nos sad udara inertno u moje zube, tupo I mrtvo iako znam da je ziv, bojim se opipati ga jezikom jer tjeskobno osjecam da ce I on opipati mene, naginjem glavu u trzaju no prevelik je da ga progutam kao tabletu a zubi ga odbijaju prozvakati, uciniti manjim, meksim I bezazlenijim.
U mjestu smo gdje vrijeme teće strpljivo, a dijelovii su polumrtvi. Samo mit. I Polusan. Polumrak I poluvolja. Čekam. Grizem nokte, na njima si: Avokado maracuja , I prah; nivein puder za tijelo.
Nema barijere osim one vizualne. Samo da izgovorim. Pobjegni sa mnom nakratko. Mi cemo se vratiti, da se ne potrosimo. Zaustavim tvoje lice u svom dlanu I kusam tvoju ocnu jabucicu. Promašujem, rijeci. Lijepa si, volim te dozivjeti . volim tvoju teksturu volim tvoju fakturu. neznam se izraziti.