Manjak iluzija

Laku noć!
(koja si ti budala)
Otkopčavam jaknu I zavlačim ruku ispod košulje
(možeš li bez rijeći? ) skuplja mi se slina u ustima; pljujem refleksno. Lipa. Nemaveze noć je, a rasvjeta je narančasta; lipov čaj. ( samo miris samomiris ; vrati ga , budalo.)
Žulja me kamen u potplati. <<<<< dolje, gore dolje gore; pritisak ravno: gore; pritisak dolje (( kost struže po zubu)) neki sitni kamenčić mi je u cipelama. Kako si tak glup da ne možeš izuti cipelu I nastaviti samo s jednom.
Govorio sam šaptao sam; moje stjenke su se mrvile. željan dodira: moja ruka sluša kožu; nesvjesna.
Između koraka nestala je jedna, pa druga. Ostavljao sam za sobom komadiće
I gledam iz (a)sebe
Zapravo me nije briga. Budalo; ispala mi je bila je oštrih bridova I zazvonila je u 11 oštrih zvukova, smanjujući se.!
Padale su s neba a ja sam ih htio uloviti: gole Venere.
Ništa nemam u rukama. Refleksi .tražim , zahtjevam vas. Želim izbaciti. Nebudalo. Natrag u usta, ali one odlaze odlaze u mrak. Tišina oko mene buka.
Boli me oko . zašto me boli oko. Pecka me lijevo oko kad duže ne trepnem, a kad konačno to učinim zaboli me cijela očna šupljina
Nešto sam mogao napraviti nešto je I moglo biti bolje. Nešto sam morao!
A zašto me ponižavaš? Da sam na tvojem mjestu vjerojatno bih učinio isto.
Što da učnim da mi se smiluješ.
Kad bih pokušao objasniti , možda bi bilo bolje.
Osuđujute me. Rekli su vam :ubio je, I ja sam Ubojica. Rekli su vam: pio je , I ja sam Pijanica. Pred tobom više ne stoji čovjek, on je vlastita imenica
Da im I pokušam objasniti…
za što da ti objašnjavam
Osjećam se dobro kad se spoznajem kao dio cjeline. Sretan sam kad je tko od nas sretan; kad priča viceve. Želim I ja pričati; a budući da smo tako povezani, smijemo se zajedno. Sretan sam I želi ispružiti ruke, da mi ona dođe do vršaka prstiju . želiš vode? Molim te, hvala. Trebaš se češće smijati. Sjećaš se kad smo… smeta li ti buka?
Rekao sam ti . postoje. Tu su. Postojali su., živio sam tvoju sreću
Zašto da mi bude stalo , što dobivaš ti od mojeg objašnjenja?!
Apsolutno ništa. Osim gomilice riječi. Da želim olakšanje pustio bih koju tjelesnu tekućinu. Ostavi mi jednu želju:
Pred tobom stoji samo: oči , nos, usta , lice vrat ramena ruke, trup noge( I sve one sitnice koj e ne znam nabrojiti) naposlijetku sam samo oko. Samo oči nos I usta. Što razlikuje dvije očne jabučice?
Formalnosti- nebitne za ovaj pogled. Naposlijetku svi smo isti. Naš se pogled svija stvarajući razlike; moraš mi reći da vidiš da smo jednaki.
Kad bih dovoljno dugo zadržao pažnju na sitnicama sve bi one postajale lijepe; jedna po jedna. A moj mozak to ne bi mogao podnjeti, ne toliku količinu.
Kad me pogledaš kad me gledaš gleda me
Oči ,zadržava se na njima , pa na nosu koži na licu, obrvama- sve jednako
Što me razlikuje od njega, banalnosti, kao što je kut nosa. On I ja smao jednaki. Njegove usne jednake su mojima,ona su : usta. Na svim ljudima usta se razlikuju od nosa
Objasnit ću ti .a tebi to neće ličiti na objašnjenje.

Ovo je tvoje, Ti znas:) ZTP ,moje PB, od prije godinu dana, taman s pocetka.
a sad, ovdje, vrlo prikladno , da pokaze nekom drugom nesto sto znam da ce biti vidljivo, ovdje i sad. s namjerom iskrenog ohrabrenja.
grofice


da ispričam jednu priču, jednu priču za tebe.
jednu priču tebi. Prvo što moram učiniti je: prizvati te, osjetiti.
daleko sam ti i nisi u kontinuitetu, pomislim na tebe. mozda bi dulje
razmisljanje o tebi postal neizdrzivo.
zapravo. nama je lijepo. uljulkane smo u našu realnost. sigurne.
sto bih od tog izdvojila? za koje bih se odlucila? jos nismo prosle
zajedno dovoljno da te mogu s namjerom, uplasiti, natjerati na obranu,
oduseviti , rastopiti. necu se igrati. i umjesto da pronalazim nacine
kako da tebe ogolim, učinit cu to sa sobom. posvijestiti cu sebe,
otkrit cu se tebi.
U ovoj prostoriji ima dovoljno mjesta za setnju. Dovoljno za ples.
Budim se rano. Stara navika, samo navika, da ignoriram potrebu da
ustanem, obuzima me na trenutak. Jutro je dio dana koje mi je zeljelo
ukrasti zaborav, jos tih par sati odvojenosti, obamrlosti,
dopadljivosti snova. Nisam popustala, bila sam glupo dosljedna. Gutala
sam vrijeme u ogromnim zalogajima a ono je klizilo niz moje grlo vrlo
glatko, podmazano. Kolika jutra u mojem zelucu. Neprobavljena.
Ušutkana. Sve dok nisam pocela shvacati besmislenost zatvaranja ociju.
Ova prostorija mirise na drvo i lak.
Bijela je najstrasnija, izaziva najvise uzasa. Bijela je zrcalo, ali
ne samo to. Ona je izbor, ona je odluka. Početak. Ona je u temelju i
ona je ta koja se zrtvuje.Najvise od svega, ona je odgovornost.
Budi oprezna, ali nemoj biti kukavica.
Zelim pricati, Kad ja zelim pricati nema nikog za razgovor, ili ,
upravo bas zato zelim pricati. Nemogucnost ostvarenja tjera me na jos
potrebniju zelju. Sama sam. Ne cujes me. Ne dozvoljavam ti da me
cujes.
Ima nesto ispod. Ja to znam, ti to znas. Samo treba doci tamo, probiti se.
Daj mi ruku, a ako se fulamo , dobro je. Ne uspijeva sve od prve.
Pokusaji su dobri , ali ne i bezvoljnost-
Mozemo pokusati zajedno.

Bespomoćne , oči na tebi prepuštam . Moje oči na tebi plutam. Dok privlačim stolac I sjedam za stol.
U sredini , ti si pijana. Ja sam ostao na istom mjestu. Promatrajući, pomičući oči s tobom. Ti teturaš, padaš po gostima. Tvoj smijeh, uklopljen je u prostor; perverzan dio njega. Stvar.
Sjedim , I gledam te. Mlazovi mlake neodlučnosti ukotvljuju me u položaj. Tvoj pomaknuti glas prekriva žamor krčme; nestaješ iza vratiju s par muškaraca slinavih pogleda.
Moje bespomoćne oči pružaju se prema tebi.
Tjeskoba zgužvana. Na dnu grla. Ti ne znaš. Ti si zaboravila. Ili nisi; ni proživjela. Smanjuju se.

Pluća?



Bilo nas je najmanje šestero. Sve što je trebalo bilo je pokazati smjer. Okrenula sam se prema čovjeku koji je jedini bio viši od metar I 40 a pokret mi se vratio u smjeru njegove rule: Gore , gore , prema gore! Ravno naprijed. Zelene paprati na tisuće jezičaka čiji osjet kao prašina sa nogama na golim rukama. Zeleno se lijepi na kožu, nakon prvog koraka u more. Grabim duže, a njih dvoje vec su daleko ispred. Nakon pedeset metara približavam se zemlji. Oni iza mene uče kako stati na više mjesto a da noga ne klizi: stani postrance I hodaj u koso: odzvanja mi u ušima. Primjećujem stabla. katapultirana iz zemlje. Točke oslonca. Hvatam ih prije nego što ih dotakne ruka. Bacam pogled, zatim tijelo za njim, vjerujući. Od stabla do stabla, spuštam svoju os usporednije sa njom a ona mi daju olakšanja u okomicama. Ono dvoje izgubila sam iz vida. Čujem . Naslućujem procjep, pogrešku nužnu za oduševljenje. Ravno gore: tamo ima! Iz : ondje ; se čuju zvukovi. Stižem na već osvojeno mjesto, a visok čovjek kaže: Još samo malo. Ne mogu dalje.
Sjedim na zemlji. uprta; o sebe. pridržavam; sebe.napetost klizi s mene. otklizava sa znojem -koliko do vrha? , zatvorenih očiju istežem ruke i zgrčene prste. Koliko do vrha. zaustavljena u pokretu; utapam se. pluća na rubu eksplozije . par zamaha; samo nekoliko života .ŠIROM, otvaram oči : crna čipka na marginama NEŠTO puca u meni, najtanje grančice ŽELIM opet. Želim samo vrh. Vrh Vrh Vrh
koliko do vrha??
gutajući
Kidam se , smanjujem .
KOLIKO DO VRHA


Prodajem njegove brodove, Prodat ću njegova dva broda. Samo dođi.Brzo ! nestrpljivo. Ruke mi drhte. Njegove brodove.



NIKOME NIZAŠTO NIKADA


Iako je progutala nekoliko slova ćirilice samozadovoljno je prevela značenje. Ja I Ukrajinci znat će što piše na njemu. Smije se, priča mi užurbano : čim sam ga vidjela ( shvatila ) pomislila sam na tebe. Razmišljam o tome. Odraz njezine tvrdoglavosti u mojoj upornosti.
Onih dana ona je bila ta koja je koordinirala našom slobodom I našim željama. Bili smo manufaktura a njezin prst bio je ispružen-kažiprst. Slusali smo bespogovorno; majke su ludile ljubimorne. Ona nas je držala na okupu. Bez nje, naše vrijeme ostalo bi raspršeno. I malo. Pronalazila sam rupe u ogradama, ostavljala kožu na narančastim završecima . u ravnini jorgovana. Trgala sam zelen I hladan list iz sjene I otirala. Doskocila sigurno na prasinu. Još jednom.
Bez neodgovorenih pitanja; I izmišljeni odgovori su legitimni. S usredotocenim isprekidanim pogledima na udaljeni most čekala sam žuti autobus. s nogama do koljena u smeđe zelenoj vodi. Izmjenivali smo se. solidarno. Imali smo oko 5 kilometara ceste u vidokrugu do :granične situacije, do posljednjeg mjesta. Poslije tih pet kilometara autobus je ulazio na most a poslije mosta , autobusna stanica. Ne-vrijeme je trajalo pet kilometara. Pet kilometara vriskanja . Pet kilometara katarze.
Evo ga ! evo ga ! evo busa!
Mame su izlazile iz autobusa, umorne I namrgođene , a djecu su ih čekala na ogradama. Čista I nasmijana


Dolazim je posjetiti. Ona me ovaj put ne primjećuje. Pozdravljam se s voditeljima. Ona ih zove: majka I otac. Kuća je velika; kao mali hotel. Gleda me, njezine oči me proučavaju, ali , ona, ne vidi, ništa. Sjedam. Razgovaram s ˝ ocem˝ . Moje oči je prate : Ona je u žurbi. Ona žuri nekamo. Zahtjeva kozmetiku od majke. Njezine ˝sestre˝ jednako su užurbane. Upao sam u strogo organizirani kaos. Radnje - savršeno smislene, izdvojene ; u bjesomućnom sljedu – lude. Gledam ˝ oca ˝ . Kako ovo izdržavaš? Tražim tragove na njemu. Pričam o financijama. Moj posjet je bolno kratak.
Zatvaram vrata automobila
Svaki put je prvi
Bespomoćan