Zbigniew Herbert

Poruka Gospodina Cogito





Idi kamo su otišli oni u mračnu zemlju

po zlatno runo ništavila tvoju posljednju nagradu



idi uspravan među onima što su na koljenima

među leđima okrenutima i srušenima u prašinu



spašen si ne zato da bi živio

imaš malo vremena trebaš svjedočiti



budi hrabar kad razum obmanjuje budi hrabar

u posljednjem računu jedino to se broji



a tvoj nemoćni Gnjev neka bude poput mora

kad god začuješ glas poniženih i isprebijanih



neka te ne napušta tvoj brat Prijezir

prema izdajnicima krvnicima kukavicama – oni će pobijediti

doći će na tvoj pogreb i s olakšanjem baciti zemlju

a potkornjak će napisati tvoj uljepšani životopis



i ne praštaj uistinu nije u tvojoj moći

praštati u ime onih koji su izdani u svitanje



ipak se čuvaj nepotrebnog ponosa

gledaj u zrcalu svoje luđačko lice

ponavljaj: pozvali su me – zar nije bilo boljih



čuvaj se oholosti srca voli jutarnji izvor

pticu nepoznatog imena zimski hrast

svjetlo na zidu sjaj neba

njima nije potreban tvoj topli dah

postoje da bi govorili: nitko te neće utješiti



pazi – kad svjetlost na gorama daje znak – ustani i idi

sve dok krv u grudima okreće tvoju mračnu zvijezdu



ponavljaj stare čarobne riječi čovječanstva basne i legende

jer tako ćeš steći dobro koje nećeš steći

ponavljaj velike riječi uporno ih ponavljaj

kao oni što su išli kroz pustinju i nestajali u pijesku



a za to će te nagraditi onime što imaju pod rukom

pljuskom smijeha s ubojstvom na smetljištu



idi jer samo ćeš tako biti primljen u društvo hladnih lubanja

u društvo svojih predaka: Gilgameša Hektora Rolanda

branitelja kraljevstva bez kraja i grada pepela



Budi vjeran Idi