Vrati se, ja trebam te ovdje, ja trebam te tu.
„Gdje su?” očajno zacvili Polina još jednom zabrinuto bacivši pogled prema tami u kojoj se nalazio početak parka.
Spustila sam pogled na sivi beton ispod klupice na kojoj su sjedili jer ja nikad nisam bila osoba u kojoj ona može pronaći utjehu. Desna mi se noga već 10 minuta tresla od nervoze i to me živciralo. Povukla sam dim iz cigarete samo zato jer nisam imala pametnijeg posla.
„Jesi ih nazvao?” njezin je zabrinuti glas presjekao tišinu između nas i znala sam da njemu to ide na živce jednako koliko i meni. Jedina razlika je u tome što bi napravio on, a što ja.
Umjesto da dignem pogled i zurim u još jednu mazohističku scenu ljubavi povukla sam dim iz svoje cigarete, oborila glavu te si mučila grlo duhanom. Bilo mi je hladno sjediti na betonu kojeg je sve više pritiskalo jesensko vrijeme, no premalo marim za sebe da se maknem. Ispuhnula sam otrov iz sebe i zaklopila oči od te muke koja me okruživala. Većinu je vremena to bilo mučenje, no postojali su i trenuci u kojima sam shvaćala da imam sposobnost podnijeti to. I demoni se umore.
Trebam kavu. „Idem doma.” Oboje su me začuđeno pogledali kad sam ustala s hladnog betona i zabila ruke u džepove, prste desne ruke ovivši oko kutije plavog Waltera.
Kad nijedno od njih dvoje nije ništa reklo krenula sam prema mraku. To joj je bio znak da se ne šalim. A ja sam mislila da me poznaje.
„Koji je tebi kurac?!” proderala se tako snažno da nikad taj glas ne bih pripisala njoj. „Vanja, stani!”
Okrenula sam se ravnodušno prema njoj upravo kad se našla ispred mene. Lice joj je u tami bilo toliko blijedo da sam mislila da će se srušiti. Usnice su joj bile crvene od hladnoće i drhtala je.
Čekala sam da kaže nešto, no i ona je očito čekala, pa mi je na kraju prekipilo.
„Niti jednom od njih nije se dogodilo ništa. Zašto da se jebeno smrzavam u 3 ujutro u ovoj zabiti kad znam da su i Katja i Matvey u redu?” hladan zrak parao mi je grlo više od cigareta i odjednom sam postala preumorna govoriti. Zurila sam u nju čekajući da zine, no znala je da sam u pravu. Ja sam uvijek u pravu. Pa sam se okrenula, niti jednom ne pogledavši Sergeija jer sam točno znala što misli, i krenula u crnilo.
„A Andrei?” dobacila mi je u leđa slomljenim glasom.
„Može nestati s lica zemlje”, zaderala sam se u tamu ispred sebe, no čula me, znala sam da je.
Nimalo mi se nije išlo doma slušati kako sam neodgovorno maloljetno derište, pa sam na glavnoj cesti skrenula lijevo i krenula prema visokom oronulom neboderu 10 metara ispred sebe. Imala sam dovoljno alkohola u krvi da mi bude svejedno što sama lutam po ovakvom mraku.
„Zašto si radiš to?” upitao me glasom punim predrasuda ne mičući svoje plave oči s mojih. U tom sam mu trenutku poželjela zabiti šaku u oko više nego ikad prije.
Shvatio je moju šutnju pogrešno. Njemu nikad nije bilo jasno da ga mogu ignorirati bez problema. Dečki su glupa bića.
„Prestat ćeš ti s tim”, rekao je toliko sigurna glasa da sam mu zamalo povjerovala. Budala i je znao što priča samo sam ja pretvrdoglava da mijenjam vlastitu budućnost. U inat njemu sad to želim još i manje.
„Jebite se ti i tvoja budućnost, Andrei”, promumljala sam te se bez razmišljanja okrenula i otišla od njega.
„Ma što?!” proderala se u interfon živčano nakon mog silovanja tipke s njezinim prezimenom. Došlo mi je da se nasmijem, no ipak nisam.
„Treba mi Malboro”, rekoh ravnodušno zraku nakon čega me pustila u zgradu. Zbilja mi i treba Malboro. Ova noć je dovoljno sjebana za to.
Vukla sam se mračnim stubištem kao da umirem i to me zabavljalo svih 7 katova koja sam prošla. Katja me čekala na vratima svoga stana u boksericama i majici kratkih rukava. Došlo mi je da skinem kaput i dam joj ga, no znajući nju odbila bi.
Šutke sam prošla kraj nje i ušla u topli, mali stan odmah produživši do stare fotelje u kojoj sam uvijek sjedila. Zgrabivši kutiju Malbora s malog stolića nasred sobe u kaputu sam se bacila u naslonjač te duboko uzdahnula.
„Gdje ti je Matvey?” upitah znatiželjno. Nije mi se dalo pomaknuti da si nađem upaljač.
Promatrala sam kako sjeda na trosjed nasuprot meni, obgrlivši si gole noge rukama i položivši bradu na koljena. Duga, smeđa kosa pala joj je preko nadlaktica sve do listova kao tanki zastor.
„Stari ga je zvao, morao je doma”, odgovorila mi je suho rukom mi mahnuvši da joj bacim cigarete. Šutnula sam kutiju preko cijele sobe, a zatim se nevoljko uspravila da si skinem kaput jer mi je bilo vruće.
Uzdahnuvši, promatrala sam ju kako si pali cigaretu jer su mi oči bile preumorne za bilo što drugo.
Katja je najstarija u našem društvu, a ipak se prema meni ne ponaša kao prema derištu samo zato što sam najmlađa. Iako ignoriram takva sranja, ipak znam cijeniti to. Svi su oni već početkom godine napunili 18, dok je moj rođendan tek za 2 mjeseca. Kao da brojka znači pamet.
„Gdje je Andrei?” upitala me tiho, kao da nije sigurna je li postavila to pitanje pravoj osobi. Vjerojatno i nije.
„Nadam se mrtav u nekoj rupi”, promumljah ravnodušno odupirući se želji za cigaretom. Moram prestati.
Digla je obrvu i pogledala me tim svojim velikim, smeđim očima kao da dobro zna da lažem, a znam i ja. Mrzila sam takve poglede. Kao da me bolje zna od mene.
„Seksa se doma s nekom plavušom”, rekoh hladno, zijevnuvši. Zatim sam se počela smijati izrazu njenog lica.
„Stvarno imaš bolestan humor”, promumljala je nakon što sam se prestala grčiti od smijeha. Ugasivši cigaretu u pepeljari na stoliću ustala je i otišla u kuhinju.
Udobnije sam se zavalila u fotelju, zatvorila oči i brojala si udisaje zraka sve dok mi pamćenje nije ovilo crnilo.

„Ona je glupa”, njegov glas bio je prvo što mi je doprlo do svijesti. „Stari joj potpuno šizi doma.”
„Budalo, šuti!” prosikta Polina s drugog kraja sobe – kako mi se činilo. U toj jednoj kratkoj sekundi u kojoj je vladala potpuna tišina imala sam osjećaj da me svi gledaju.
„Oh, da, kao da će me čuti! Sinoć je bila potpuno pijana.” I to je bilo to. Odustala sam od pokušaja da se sjetim gdje oko mene leži nešto metalno i teško da mu bacim u glavu i umjesto toga otvorila oči i zatrčala se prema šanku za kojim je sjedio. Nije se ni uspio snaći, a već sam skočila na njega i srušila ga s barske stolice. Jedno je od nas rukom tresnulo njegovu kavu koja mi se zatim prolijala po lijevom rukavu veste, no zanemarila sam to. Skupila sam svu snagu i krenula mu zabiti šaku u oko no uhvatio me za podlakticu i pokušao okrenuti da ja budem ispod njega, no oslobodila sam si ruku i nabila ga u oko. Upravo me u tom trenutku Sergei zagrlio s leđa i maknuo s njega. Nisam se odupirala jer sam znala koliko je jak.
„Smiri se”, šapnuo mi je u uho još me uvijek držeći u stisku za svaki slučaj. Pokušavajući si smiriti disanje, bijesno sam buljila u Andreija koji je još uvijek ležao na podu, zureći u mene kao da sam potpuna luđakinja. Jebeni kreten.
I u trenutku kad se Katja pomaknula sa svoga mjesta na kauču kao da mi se stvarnost slila u glavu, a ja shvatila gdje sam zapravo. Otresla sam Sergeijove ruke sa sebe, zgrabila svoj kaput s fotelje i izjurila iz stana ne pogledavši nikoga.
Sve mi je u glavi vrištalo da je vrijeme da nestanem, no nisam to htjela. Nisam to trebala još.
Obukla sam kaput trčeći te silovito gurnuvši vrata zgrade izletjela na cestu i konačno stala. Jednom sam se široko nacerila jer je ipak dobio šljivu, a zatim iz džepa izvadila kutiju plavog Waltera i upalila cigaretu šibicom koju sam našla na dnu džepa.
Povukla sam dim iz cigarete kao da mi je posljednji i tek tad shvatila da mi se ruke tresu. Sjela sam na rub nogostupa da se smirim; ionako nisam imala drugu opciju.
Točno 9 sekunda kasnije kroz vrata zgrade prošla je Polina, a mene naglo oblio takav mir da sam mogla zaspati poput bebe. Slabašno mi se nasmijala, a zatim sjela pored mene rukama si zagrlivši noge jer je stvarno bilo hladno.
„Imaš cigaretu?” upitala me naglo razbivši tišinu između nas.
Lagano odmahnuvši glavom odupirala sam se smiješku. Kad sam je pogledala slabašno mi se nasmiješila. Polina jedina ne puši u našem društvu, a ja neću sjebati još jednu dobru stvar u njezinu životu.
„Dobro, a sad mi reci što se događa”, zapovijedila mi je staloženim glasom nakon nekoliko sekundi tišine. Dobro je znala da mrzim analizirati svoje osjećaje.
Povukla sam dim iz cigarete samo da produžim šutnju. Čak me i pomisao na njega mogla rasrditi.
„Jednog će nas dana taj kreten sve prodati Diverziji, a vas boli kurac za to”, rekla sam joj ne odvajajući pogled od betona. Nisam ni htjela pokušati shvatiti što joj se sad mota po glavi. Mislim da ni i ona to nije željela znati za mene.
Njezinu sam šutnju shvatila kao samo još jednu točnu činjenicu – ja sam uvijek u pravu i ona to zna.
„Možda si sve krivo shvatila”, reče tiho, kao da se boji moje reakcije.
„Nisam. Izdao nas je sve sinoć.” Tek sam je tad prvi put pogledala tokom našeg razgovora; lice joj je bilo nečitko, no zelenim je očima izgubljeno zurila u zgradu u kojoj Katja živi i po tome sam shvatila da ne zna kako reagirati na moju rečenicu.
„Ja bih sad bila pokusni kunić da nema njega, Vanja”, promumljala je slomljenim glasom kojeg sam mrzila najviše. Uvijek sam se osjećala kao da ju izdajem, kao da sam ju razočarala.
Odjednom sam se sjetila da mi među prstima gori cigareta; bacila sam ju iza leđa jer mi se gadilo pušiti dalje, a zatim zabila ruke u džepove te ustala.
Pogledala sam njezinu priliku koja je još uvijek sjedila na rubu nogostupa zureći u daljinu.
„Ne, bila bi pokusni kunić da nema Sergeija”, rekla sam joj hladnog glasa. „Jedino što je Andrei učinio je bilo to da nijednom od nas nije javio da dolaze.”
Nije se ni pomaknula.
„Idem doma”, promumljala sam tek toliko da se uvjerim da je to dobra ideja. „Pun mi je kurac svega.”
A zatim sam je ostavila tamo bez ikakvog odgovora i krenula prema sjeveru grada. Kako tipično za mene; uvijek sam ja ta koja ostavlja ljude iza sebe. No sve će se to promijeniti.