When your mind breaks the spirit of your soul.

Ne znamo tko smo i kome pripadamo. Ne znamo zašto smo ovdje i kako smo nastali. Jedino što znamo je da trebamo biti. Naučili smo preoblikovati, nestajati i letjeti. Naučili smo preživljavati, bježati iz virtualnog u stvarni svijet i biti futuristi.
Neki kažu da imamo mutirane gene, drugi da nemamo nimalo ljudskosti u sebi. I jedno i drugo je laž.

Prekoračivši preko praga svoga stana u staroj, trošnoj zgradi u Brooklynu Eden je tiho uzdahnula te se okrenula nazad prema vratima 613 da ih zaključa. Nije imala nikakvu želju izaći na hladnu, tešku maglu koja je ovila New York, no nije joj preostao izbor. Spustila se škripavim stepenicama svoje zgrade te izašla na polupraznu ulicu odmah produživši preko ceste. Policijska postaja nalazila se 5 blokova od njenog doma; 3 ako ide prečacem.
Večer je bila začuđujuće spokojna i Eden je to zabrinulo. Digla je pogled prema nebu, no jedino što se vidjelo kroz gustu, sivu maglu bila je obična indigoplava boja, nezanimljiva kako god je okreneš. Uzdahnuvši, skrenula je u usku uličicu iz koje će izbiti na glavnu cestu u kojoj se nalazi postaja. Psovala je svoju majku pod bradu tako dugo dok nije ugledala odbljesak sjene na zidu sebi slijeva. U mjestu se ukopala osjećajući kako joj adrenalin odjednom ubrzava srce i struji žilama poput elektriciteta.
Nervozno se okrenula oko sebe, no kante za smeće i istrunule stražnje stepenice zgrade ostale su iste. Tišina se odjednom mogla rezati nožem.
Lagano odmahnuvši glavom da si ju razbistri Eden je nastavila prema kraju te uske uličice koji je mogla jasno vidjeti 20 metara ispred sebe. Hodajući prema svome cilju pokušala je osluhnuti, no jedino što se tiho šuljalo iza nje bila je tišina, sad glasnija nego ikad prije.
Gurnuvši šake u svoj tamni, plavi kaput uvjerila se da opet halucinira. Točno u trenutku kad je prekoračila staru, metalnu šipku preko desnog se zida protegla ogromna silueta osobe u baloneru i prije nego se Eden uspjela okrenuti nevidljiva sila probila joj je stražnju stranu lubanje i njezino se tijelo mrtvo srušilo na tlo.

Duboko uzdahnuvši, bez kucanja sam ušla u Katjin stan te se našla u kaosu muških glasova koji su se pokušavali nadjačati. Gurnuvši mp4 u džep jakne stala sam na kraju malog hodnika i tek onda digla pogled da nađem objašnjenje zašto sam ovdje. Tek su tad zašutjeli.
Sergei me zabrinuto promatrao s kauča; njegova prljavoplava kosa činila mu je lice još tužnijim, a staklene, sive oči nisam mogla ni podnijeti – jedino što sam u njima vidjela bila je izgubljenost. Kao da ne zna zašto je ovdje.
Brzo sam pogledom prešla preko Andreija koji je sjedio za šankom i ignorirao me i Matveya koji je nervozno šetao uz stakleni zid prije nego ću se opet okrenuti prema Sergeiju.
„Gdje ti je cura?” upitah ga solidno zainteresiranim glasom. Nije mi se dalo pomaknuti sa svog mjesta na sredini sobe, pa sam ostala stajati.
„Otišle su ona i Katja do dućana”, odgovori mi Sergei nestrpljivo. Shvatila sam to iz njegovog držanja; kao da mi želi nešto reći, ali zapravo i ne želi.
Iz nepoznatog sam razloga pogledala Andreija koji je u istom trenutku okrenuo glavu prema meni kao da zna što trebam. Njegove tamne, smeđe oči pronašle su moje i na trenutak sam nestala iz ovog stana.
Njezine lijepe plave oči ostale su zamrznute u strahu; niz desni obraz i tanki, bijeli vrat protezala joj se grimizna crta dok su joj usnice već problijedile, stapajući se s bojom lica. Brzi udah zraka zadržao je kisik u mojim plućima i dulje nego potrebno te sam se vratila na mjesto gdje i trebam biti. Andrei je još uvijek prazno zurio u mene i na trenutak te smeđe oči bile su jedino što sam vidjela.
„Tko je ona?” Toliko mi je odzvanjalo u glavi da nisam ni čula vlastito pitanje. Brzo sam prešla tih nekoliko koraka do šanka te Andreiju iz ruke otela cigaretu samo da se imam na što usredotočiti. Povukla sam dim kao da mi je kisik i tek ga onda pogledala.
Pramen crne kose pao mu je preko lica no nije se zamarao time. Oko desnog oka još mu se uvijek mogao primijetiti tamni, smećkastožuti trag no masnica mu je uglavnom nestala. Nikad ga nisam previše promatrala no izgledao mi je bolesno; na bijelom licu podočnjaci su mu izgledali poput crnih tragova ugljena.
Vratila sam mu cigaretu te odvratila pogled na Sergeija.
„Dobro, koji se kurac događa?” Pokušavala sam ignorirati Matveya koji se još uvijek šetkarao kod staklenog zida.
„Vidjela si joj prorez na lubanji?” upita me Andrei. Spustila sam pogled na njega i kimnula glavom.
„Dobro”, uzdahnuo je. „Zvala se Eden Gregory i imala je moć ući u nečiji um i usaditi ti što god je htjela.”
Zurili smo jedno u drugo u tišini; pokušavala sam shvatiti što mi to želi reći.
„Ovo nije Diverzija”, izustih u nesigurnom polupitanju, skamenivši se u svom položaju. Laktom sam se nesvjesno naslonila na šank, samo da osjetim ravnotežu.
„Možda su nas odlučili istrijebiti.” Matveyov glas probio se do moje svijesti i trgnula sam se. U trenutku se našao kraj mene i Andreija. „Možda nas više ne trebaju.”
„Ne, to nema smisla”, reče Sergei sa svog mjesta na kauču. „U subotu su Polinu pokušali uhvatiti strujom. Da nas žele istrijebiti pucali bi pištoljima.”
Uhvatila sam Sergeijov pogled i shvatila da ima pravo.
Andreijov nagli trzaj vratio je moju pažnju na njega i tek kad mi je uhvatio ruku te je stisnuo toliko jako da sam zamalo počela vrištati shvatih da opet ima viziju. Previjala sam se od njegovog hladnog stiska no nisam imala šanse; sva njegova pažnja bila je fokusirana na ono što upravo gleda.
Tek kad sam čula da mi dlan puca pod njegovim stiskom bijes se u meni prelomio i koncentrirala sam svu svoju energiju u lijevu ruku. Poput aureole moj je dlan širio energiju izvan tijela i njegova se ruka polako odvojila od moje. Izvukla sam šaku te ju stisnula da provjerim je li mi išta slomljeno. U istom trenutku kad sam prestala kontrolirati svoju energiju i ona se poput vala prolila po cijelom mom tijelu Andrei se trznuo iz transa.
„Oprosti”, tiho mu je prešlo preko usana kao grubi izdah. Kratko me pogledao u oči, a zatim odvratio pogled.
„Što se dogodilo?” upitao ga je Sergei znatiželjno, prošavši kraj mene i ušavši u kuhinju. Otišao je do hladnjaka, otvorio ga i odmah zatvorio. Imala sam osjećaj da samo ne zna što bi sa sobom.
„Ovaj, ništa”, reče Andrei zbunjeno. „Vidio sam istu scenu kao i prije.”
Sagnula sam glavu da mi kosa poput zaštite padne preko lica jer mu nisam vjerovala.
„Vanja, dobro si?” začuh zabrinuti Matveyov glas sebi zdesna.
Munjevito sam digla glavu i pogledala Andreija, kao da mi je on postavio pitanje. Kimnula sam glavom ne odvraćajući pogled, a zatim također otišla do frižidera i otvorila ga. Pogledom sam prešla po jednoj limenki pive i starom, pljesnivom siru te ga zatvorila.
Imam onog malog Alekseevog na nišanu!
„Sergei, svjetla!” Tako sam se brzo okrenula da je Andreijova šalica kave završila na drugoj strani sobe. Trenutak prije nego se lom porculana stopio s mrakom uhvatila sam Andreijov prestrašeni pogled. Okrenula sam se prema Sergeiju točno u trenutku da vidim kako mu se struja poput tekućine slijeva u dlanove.
U idućem trenutku netko me zgrabio s leđa i na silu povukao na pločice. „Kako si, kvragu, to izvela?” prošaptao mi je na uho puštajući me iz stiska.
„Gdje je Sergei?” upitah preplašeno. Pluća samo što mi nisu pukla dok sam po tami tražila njegove obrise.
„Tu sam, smiri se.” Hodajući pačjim hodom prošao je kraj mene te sjeo na pod do Matveya naslonivši se na vrata frižidera. Tek kad je počeo utipkavati broj shvatila sam da je išao po mobitel.
Okrenula sam se prema Andreiju iako mu nisam htjela objašnjavati svoj izopačeni mozak. Mrzim analizirati.
Oči su mu u mraku svjetlile poput staklenih kuglica, a zahvaljujući njegovoj blijedoći izgledao mi je kao mrtvac.
„Što te zanima?” upitah poraženo.
„Kako je moja šalica kave završila na drugoj strani sobe bez da si ju taknula”, odgovori mi sakrkastično i pomalo srdito. Ignorirala sam to za opće dobro.
Umjesto da mu objašnjavam pokazala sam mu. Zagledala sam se u obris vaze na šanku iznad nas, podigla desnu ruku te lagano pomaknula prste u lijevo. Obris je u trenutku nestao i iduće što se čulo bio je lom stakla na drugoj strani sobe.
„Daj ne izvodi gluposti, jebote”, prosikta Sergei meni iza leđa. „Polina? Čekajte nas u autu, dolazimo dolje za 5 minuta.” Čula sam njezin zbunjeni glas preko zvučnika kao prigušeno mrmljanje jer je vladala potpuna tišina. „Objasnit ću ti.” I uz tresak je zaklopio mobitel te ga šutnuo da se odskliže po pločicama do kraja kuhinje. Nije ga mogao staviti u džep jer bi s vremenom buknuo od previše napona u njegovom tijelu.
„A plan nam je?” upitah hladnokrvno, zainteresirano buljeći u malu lampicu koja je svjetlila iznad štednjaka.
„Prvo mi reci što si čula”, zapovijedi mi Sergei staloženo. Već smo se previše puta našli u istoj situaciji da paničarimo.
Odvojila sam pogled od lampice te ga pogledala. Zurio je u mene strpljivo čekajući odgovor.
„Muški glas, rekao je da te ima na nišanu”, odgovorim mu brzo, odvrativši pogled nazad na lampicu jer nisam mogla gledati njega. Sergei je bio jedini razlog zašto već odavno nisam spakirala stvari i pokupila se odavde.
„Diverzija je”, reče Andrei sigurno. Nagnuo se ulijevo i na brzinu pogledao kroz stakleni zid te zatim Sergeija. „Vidim Noru kroz zid na 11. katu.”
Umjesto da pogledam Sergeija odvratila sam pogled na Matveyja. Raščupane, smeđe kose sjedio je na najudaljenijem mjestu u kuhinji i zurio u prazno. Odpuzala sam do njega – izignoriravši Sergeijov trzaj na moje micanje – te kleknula na koljena ispred njega i gledala ga tako dugo dok mu to nije dopizdilo pa je odustao i uzvratio mi pogled.
„Znam, bit će dobro”, rekao mi je neuvjerljiva glasa slabašno se osmjehnuvši. Iako je Polina uvijek bila srce naše ekipe, a ja kameni zid oko njega ljubav između Katje i Matveyja nisam mogla ignorirati kao onu između Poline i Sergeija. Znam da to ima i veze s njihovim moćima, ali ako ih nije razdvojilo do sad, neće uopće.
„Dobro, idemo više”, pogledah Sergeija nestrpljivo.
„Andrei”, promumlja on hladnokrvno, okrznuvši me pogledom dok je ustajao. Nisam shvatila što to znači sve dok Andrei nije došao do mene i raširio ruke.
Buljila sam u njegov zloban cerek na licu tako dugo dok nisam shvatila što želi.
„Ma nema šanse! To ćeš mi napraviti?” ne vjerujući, pogledala sam Sergeija koji je čučao kod ormarića za lonce i gledao kroz stakleni zid. Slabo svjetlo iznad štednjaka osvijetljavalo mu je lice; usne su mu se trznule u mali osmijeh, no brzo se uozbiljio.
„Izdajico! I ti si mi najbolji prijatelj”, prosiktala sam na njega ignorirajući Andreijovo sve šire cerenje.
Tvrdoglava kakva jesam, iskoristila sam njihovu nepažnju i potrčala prema dnevnoj sobi. Sergei me zamalo zgrabio za majicu kad sam protrčala pored njega, no uspjela sam mu se izmaknuti. Usput sam šakom lupila o donju stranu šanka, no zanemarila sam to. Bila sam kod fotelje kad se jedan od njih bacio na mene i srušio me na tlo. Svom sam snagom laktom lupila o stakleni stolić i slomila ga. U istom trenutku kad sam se zbog boli okrenula na leđa i osjetila kako mi se komadići stakla urezuju u kožu na leđima začula se eksplozija koja me potpuno dezorjentirala. Zvuk tog odurnog paranja uvukao mi se u glavu i počeo odbijati o stijenke mozga svaki put sve glasniji i glasniji. Čekala sam da nestane, da ispari, da se ugasi, no u jednom trenutku shvatila da to nije ono što mislim i iz grla mi se svom snagom automatski oslobodio vrisak. Očekivala sam – pokušavala sam čuti – ono što po zakonu treba nastati, no jedino što je dopiralo do mog mozga bila je bol – nemoguća, nestvarna bol.
„Sergei, što se događa?!” proderao se takvom jačinom da je kroz sve te brane nekako došlo do mene. Njegov duboki glas došao mi je kao spas u ovome.
Dala sam sve od sebe da čujem njegov odgovor, no što sam se ja bolje pokušavala izvući, to me bol čvršće vukla. Njegov se izobličeni glas izgubio u mojoj glavi i tu sam potpuno nestala.

Vrati se, ja trebam te ovdje, ja trebam te tu.
„Gdje su?” očajno zacvili Polina još jednom zabrinuto bacivši pogled prema tami u kojoj se nalazio početak parka.
Spustila sam pogled na sivi beton ispod klupice na kojoj su sjedili jer ja nikad nisam bila osoba u kojoj ona može pronaći utjehu. Desna mi se noga već 10 minuta tresla od nervoze i to me živciralo. Povukla sam dim iz cigarete samo zato jer nisam imala pametnijeg posla.
„Jesi ih nazvao?” njezin je zabrinuti glas presjekao tišinu između nas i znala sam da njemu to ide na živce jednako koliko i meni. Jedina razlika je u tome što bi napravio on, a što ja.
Umjesto da dignem pogled i zurim u još jednu mazohističku scenu ljubavi povukla sam dim iz svoje cigarete, oborila glavu te si mučila grlo duhanom. Bilo mi je hladno sjediti na betonu kojeg je sve više pritiskalo jesensko vrijeme, no premalo marim za sebe da se maknem. Ispuhnula sam otrov iz sebe i zaklopila oči od te muke koja me okruživala. Većinu je vremena to bilo mučenje, no postojali su i trenuci u kojima sam shvaćala da imam sposobnost podnijeti to. I demoni se umore.
Trebam kavu. „Idem doma.” Oboje su me začuđeno pogledali kad sam ustala s hladnog betona i zabila ruke u džepove, prste desne ruke ovivši oko kutije plavog Waltera.
Kad nijedno od njih dvoje nije ništa reklo krenula sam prema mraku. To joj je bio znak da se ne šalim. A ja sam mislila da me poznaje.
„Koji je tebi kurac?!” proderala se tako snažno da nikad taj glas ne bih pripisala njoj. „Vanja, stani!”
Okrenula sam se ravnodušno prema njoj upravo kad se našla ispred mene. Lice joj je u tami bilo toliko blijedo da sam mislila da će se srušiti. Usnice su joj bile crvene od hladnoće i drhtala je.
Čekala sam da kaže nešto, no i ona je očito čekala, pa mi je na kraju prekipilo.
„Niti jednom od njih nije se dogodilo ništa. Zašto da se jebeno smrzavam u 3 ujutro u ovoj zabiti kad znam da su i Katja i Matvey u redu?” hladan zrak parao mi je grlo više od cigareta i odjednom sam postala preumorna govoriti. Zurila sam u nju čekajući da zine, no znala je da sam u pravu. Ja sam uvijek u pravu. Pa sam se okrenula, niti jednom ne pogledavši Sergeija jer sam točno znala što misli, i krenula u crnilo.
„A Andrei?” dobacila mi je u leđa slomljenim glasom.
„Može nestati s lica zemlje”, zaderala sam se u tamu ispred sebe, no čula me, znala sam da je.
Nimalo mi se nije išlo doma slušati kako sam neodgovorno maloljetno derište, pa sam na glavnoj cesti skrenula lijevo i krenula prema visokom oronulom neboderu 10 metara ispred sebe. Imala sam dovoljno alkohola u krvi da mi bude svejedno što sama lutam po ovakvom mraku.
„Zašto si radiš to?” upitao me glasom punim predrasuda ne mičući svoje plave oči s mojih. U tom sam mu trenutku poželjela zabiti šaku u oko više nego ikad prije.
Shvatio je moju šutnju pogrešno. Njemu nikad nije bilo jasno da ga mogu ignorirati bez problema. Dečki su glupa bića.
„Prestat ćeš ti s tim”, rekao je toliko sigurna glasa da sam mu zamalo povjerovala. Budala i je znao što priča samo sam ja pretvrdoglava da mijenjam vlastitu budućnost. U inat njemu sad to želim još i manje.
„Jebite se ti i tvoja budućnost, Andrei”, promumljala sam te se bez razmišljanja okrenula i otišla od njega.
„Ma što?!” proderala se u interfon živčano nakon mog silovanja tipke s njezinim prezimenom. Došlo mi je da se nasmijem, no ipak nisam.
„Treba mi Malboro”, rekoh ravnodušno zraku nakon čega me pustila u zgradu. Zbilja mi i treba Malboro. Ova noć je dovoljno sjebana za to.
Vukla sam se mračnim stubištem kao da umirem i to me zabavljalo svih 7 katova koja sam prošla. Katja me čekala na vratima svoga stana u boksericama i majici kratkih rukava. Došlo mi je da skinem kaput i dam joj ga, no znajući nju odbila bi.
Šutke sam prošla kraj nje i ušla u topli, mali stan odmah produživši do stare fotelje u kojoj sam uvijek sjedila. Zgrabivši kutiju Malbora s malog stolića nasred sobe u kaputu sam se bacila u naslonjač te duboko uzdahnula.
„Gdje ti je Matvey?” upitah znatiželjno. Nije mi se dalo pomaknuti da si nađem upaljač.
Promatrala sam kako sjeda na trosjed nasuprot meni, obgrlivši si gole noge rukama i položivši bradu na koljena. Duga, smeđa kosa pala joj je preko nadlaktica sve do listova kao tanki zastor.
„Stari ga je zvao, morao je doma”, odgovorila mi je suho rukom mi mahnuvši da joj bacim cigarete. Šutnula sam kutiju preko cijele sobe, a zatim se nevoljko uspravila da si skinem kaput jer mi je bilo vruće.
Uzdahnuvši, promatrala sam ju kako si pali cigaretu jer su mi oči bile preumorne za bilo što drugo.
Katja je najstarija u našem društvu, a ipak se prema meni ne ponaša kao prema derištu samo zato što sam najmlađa. Iako ignoriram takva sranja, ipak znam cijeniti to. Svi su oni već početkom godine napunili 18, dok je moj rođendan tek za 2 mjeseca. Kao da brojka znači pamet.
„Gdje je Andrei?” upitala me tiho, kao da nije sigurna je li postavila to pitanje pravoj osobi. Vjerojatno i nije.
„Nadam se mrtav u nekoj rupi”, promumljah ravnodušno odupirući se želji za cigaretom. Moram prestati.
Digla je obrvu i pogledala me tim svojim velikim, smeđim očima kao da dobro zna da lažem, a znam i ja. Mrzila sam takve poglede. Kao da me bolje zna od mene.
„Seksa se doma s nekom plavušom”, rekoh hladno, zijevnuvši. Zatim sam se počela smijati izrazu njenog lica.
„Stvarno imaš bolestan humor”, promumljala je nakon što sam se prestala grčiti od smijeha. Ugasivši cigaretu u pepeljari na stoliću ustala je i otišla u kuhinju.
Udobnije sam se zavalila u fotelju, zatvorila oči i brojala si udisaje zraka sve dok mi pamćenje nije ovilo crnilo.

„Ona je glupa”, njegov glas bio je prvo što mi je doprlo do svijesti. „Stari joj potpuno šizi doma.”
„Budalo, šuti!” prosikta Polina s drugog kraja sobe – kako mi se činilo. U toj jednoj kratkoj sekundi u kojoj je vladala potpuna tišina imala sam osjećaj da me svi gledaju.
„Oh, da, kao da će me čuti! Sinoć je bila potpuno pijana.” I to je bilo to. Odustala sam od pokušaja da se sjetim gdje oko mene leži nešto metalno i teško da mu bacim u glavu i umjesto toga otvorila oči i zatrčala se prema šanku za kojim je sjedio. Nije se ni uspio snaći, a već sam skočila na njega i srušila ga s barske stolice. Jedno je od nas rukom tresnulo njegovu kavu koja mi se zatim prolijala po lijevom rukavu veste, no zanemarila sam to. Skupila sam svu snagu i krenula mu zabiti šaku u oko no uhvatio me za podlakticu i pokušao okrenuti da ja budem ispod njega, no oslobodila sam si ruku i nabila ga u oko. Upravo me u tom trenutku Sergei zagrlio s leđa i maknuo s njega. Nisam se odupirala jer sam znala koliko je jak.
„Smiri se”, šapnuo mi je u uho još me uvijek držeći u stisku za svaki slučaj. Pokušavajući si smiriti disanje, bijesno sam buljila u Andreija koji je još uvijek ležao na podu, zureći u mene kao da sam potpuna luđakinja. Jebeni kreten.
I u trenutku kad se Katja pomaknula sa svoga mjesta na kauču kao da mi se stvarnost slila u glavu, a ja shvatila gdje sam zapravo. Otresla sam Sergeijove ruke sa sebe, zgrabila svoj kaput s fotelje i izjurila iz stana ne pogledavši nikoga.
Sve mi je u glavi vrištalo da je vrijeme da nestanem, no nisam to htjela. Nisam to trebala još.
Obukla sam kaput trčeći te silovito gurnuvši vrata zgrade izletjela na cestu i konačno stala. Jednom sam se široko nacerila jer je ipak dobio šljivu, a zatim iz džepa izvadila kutiju plavog Waltera i upalila cigaretu šibicom koju sam našla na dnu džepa.
Povukla sam dim iz cigarete kao da mi je posljednji i tek tad shvatila da mi se ruke tresu. Sjela sam na rub nogostupa da se smirim; ionako nisam imala drugu opciju.
Točno 9 sekunda kasnije kroz vrata zgrade prošla je Polina, a mene naglo oblio takav mir da sam mogla zaspati poput bebe. Slabašno mi se nasmijala, a zatim sjela pored mene rukama si zagrlivši noge jer je stvarno bilo hladno.
„Imaš cigaretu?” upitala me naglo razbivši tišinu između nas.
Lagano odmahnuvši glavom odupirala sam se smiješku. Kad sam je pogledala slabašno mi se nasmiješila. Polina jedina ne puši u našem društvu, a ja neću sjebati još jednu dobru stvar u njezinu životu.
„Dobro, a sad mi reci što se događa”, zapovijedila mi je staloženim glasom nakon nekoliko sekundi tišine. Dobro je znala da mrzim analizirati svoje osjećaje.
Povukla sam dim iz cigarete samo da produžim šutnju. Čak me i pomisao na njega mogla rasrditi.
„Jednog će nas dana taj kreten sve prodati Diverziji, a vas boli kurac za to”, rekla sam joj ne odvajajući pogled od betona. Nisam ni htjela pokušati shvatiti što joj se sad mota po glavi. Mislim da ni i ona to nije željela znati za mene.
Njezinu sam šutnju shvatila kao samo još jednu točnu činjenicu – ja sam uvijek u pravu i ona to zna.
„Možda si sve krivo shvatila”, reče tiho, kao da se boji moje reakcije.
„Nisam. Izdao nas je sve sinoć.” Tek sam je tad prvi put pogledala tokom našeg razgovora; lice joj je bilo nečitko, no zelenim je očima izgubljeno zurila u zgradu u kojoj Katja živi i po tome sam shvatila da ne zna kako reagirati na moju rečenicu.
„Ja bih sad bila pokusni kunić da nema njega, Vanja”, promumljala je slomljenim glasom kojeg sam mrzila najviše. Uvijek sam se osjećala kao da ju izdajem, kao da sam ju razočarala.
Odjednom sam se sjetila da mi među prstima gori cigareta; bacila sam ju iza leđa jer mi se gadilo pušiti dalje, a zatim zabila ruke u džepove te ustala.
Pogledala sam njezinu priliku koja je još uvijek sjedila na rubu nogostupa zureći u daljinu.
„Ne, bila bi pokusni kunić da nema Sergeija”, rekla sam joj hladnog glasa. „Jedino što je Andrei učinio je bilo to da nijednom od nas nije javio da dolaze.”
Nije se ni pomaknula.
„Idem doma”, promumljala sam tek toliko da se uvjerim da je to dobra ideja. „Pun mi je kurac svega.”
A zatim sam je ostavila tamo bez ikakvog odgovora i krenula prema sjeveru grada. Kako tipično za mene; uvijek sam ja ta koja ostavlja ljude iza sebe. No sve će se to promijeniti.