antirevolucija
petak, 31.10.2014.
Rigotina - Chuck Palahniuk
"Mislim, pijanog vozača boli briga što je netko godinama slikao i što mu se prva samostalna izložba otvara sljedeći tjedan."
"Među elementima protesta sadržanim u noćničkoj kulturi, najomiljenija mi je frakcija koja traži da se sunce proglasi nezakonitim. "
"Ja i Smrt, razdvojeni rođenjem."
"Ispod te tvrde ljušture ulaštene boje i stakla skriva se još jedno ljudsko biće, jednako nježno i prestrašeno kao vi."
"...može se biti mrtav i od gorih stvari od umiranja. "
"Smiješno je što se pamti o nekome."
"Radiju za vozače koji dođu pod kotače:... 'što ako stvarnost nije ništa drugo nego samo nekakva boleština?' "
"Trenutak traje godinama, vrijeme samo što se ne zaustavi, isto onako kao što je moguće odsanjati sate ili dane u samo sedam minuta prije nego što se isključi budilica. Vrijeme se pretvori u želatinu ili se smrzne sve dok se ne uspiješ sjetiti svakog pojedinog trenutka svakog trenutka svakog trenutka - onako kako je Rigotina cijeli ljudski život bio kadar okusiti samo jednim poljupcem. "
"Jeste li se ikad zatekli u klopci svijeta gdje ste glavom i bradom svačija noćna mora? "
"U retrospektivi ponekad čak pomislim nismo li ustvari izmislili Rigotinu Caseyja. Kao da nam je, moguće, zatrebao neki divlji mitski lik koji bi predstavljao naše živote koji nestaju. "
"Ako se netko vrati i posloži prošlost, kako bismo mi, ostali, to mogli znati? Ne poznajemo li samo trenutačnu stvarnost? Što ako se - nasitno, jedva primjetno - stvarnost neprekidno preslaguje? Ili, što ako su moćnici već preuredili prošlost i sad nama ostalima popuju da se ne smijemo petljati s poviješću jer ćemo se vratiti u prošlost, pobiti svoje davne pretke i tim sve naraštaje iza njih, i da se nikad nećemo roditi? "
"Moja majka to je nazivala 'obrnutim naseljavanjem' - odlazak nekamo gdje je zrak čist i gdje je pusto posvuda oko nas. U ovom trenutku u povijesti, takvo mjesto nije postojalo na zagađenom, prenapučenom svijetu. "
"Samo želim reći - što ako vrijeme nije ono krhko leptirovo krilo o kojem neprekidno raspredaju veliki znalci? Što ako je vrijeme više nalik na pletenu mrežastu ogradu koja se jako teško razjebe? Misli, ako već i zajebete, pa i tisuću puta - kako biste to mogli znati? U svakom trenutku sadašnjosti u svakome 'upravo sada' , dobiješ što dobiješ - Jasno? "
"U svijetu u kojem milijarde vjeruju da je njihovo božanstvo začelo smrtno dijete s djevicom ljudskog roda, zapanjuje vidjeti koliko je najveći dio čovječanstva zapravo siromašan maštom. "
"Razmislite malo: što sam jutros doručkovao? Što sam večerao sinoć? Vidite li koliko brzo stvarnost blijedi? "
četvrtak, 23.10.2014.
2014. - 3.dio
1.3. (subota)
Danas me ne bi veselilo ni natjecanje u plivanju s ljudima koji sporo plivaju za zagrijavanje ( jer očajno trebam pobjede) .
2.3. (nedjelja)
ŠBMWU? Što bi Michael Westen učinio? Jer je to prvo logično pitanje kada moram donijeti neku odluku u životu...
3.3. (ponedjeljak)
Volim pisati pričice. To je kao da si bog jednog alternativnoga svemira kojeg otvaraš umom koji ti ne dopušta spavati. Kada si bog nema vremena za odmor. Ponekad postanem opsjednuta, tj. pretjerano posvećena (opsjednuta tako ružno zvuči) i prvo što se poremeti u mojem životu je san. Ići na vrijeme u krevet je dosadno. Danas sam u 3 ujutro odlučila gledati The Matrix i pretvarati se da ne moram ustati u 7 ujutro.
4.3. (utorak)
Dobro što mi je sestra jučer pričala da će se maskirati u River Song jer stvarno ne znam kako bi protumačila ninju koju sam ujutro vidjela u svojoj ulici.
5.3. (srijeda)
Zatim sam lagala da neću više lagati riječima koje su mi stavili u usta. "Skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe od ..." Koja odvratna riječ, skrušeno. Podsjeća me na bakinu prijateljicu koja nam povremeno dođe na vrata i drži se tako ponizno da to graniči s tim da se ispričava da postoji.
6.3. (četvrtak)
Ne bi bila laž kad bih rekla da sam svojoj razrednoj truloj jabuci u srednjoj školi često ubacivala smeće u ormarić. Smeće smeću. Moja kolegica piše neka čudna slova i zbog tog fonta koji je osmislila ne mogu ništa prepisati od nje. Kada sam u stanu imam dojam da me netko promatra. Možda to ima veze s tim da sam si umislila kako uvijek kada čitam ili slušam nešto od sada mrtvog umjetnika , njegov duh se pojavi u mojem stanu. Da, stan mi je prepun mrtvih slavnim osoba, a nemam što obući za tu prigodu.
7.3. (petak)
Umro mi je ipod. Sada bude hippie Isus sretan jer budem čula njegova pjesmice s oba uha. Potpun doživljaj i neće me gledati kao da sam mu zadavila mačku. Slučajno sam kupila neku vrećicu za ekološki osviještene koja ima natpise po sebi kao da vrećica priča. "Ja sam ekološka vrećica i treba mi 180 dana da se razgradim umjesto ostalim kojima treba 100 godina i još se u njih zapliću morski sisavci i vrećice ubiju 100 000 sisavaca godišnje." Da životinje govore onda bi morale raditi i postojalo bi zanimanje ekološke kopnene policije te bi vukovi s pištoljima vikali : "spusti oružje!" na ljude koji nemaju ekološke vrećice. Dupini bi bili špijuni koji bi obavještavali kopnene životinje koje ribe samoubojice su se otrovale.
8.3. (subota)
Erotomanija je iluzorno vjerovanje da je određena osoba zaljubljena u vas.
Danas je baš savršena dan za slušanje Hendrixa. U srednjoj školi je razredna trula jabuka pjevušila nešto od Hendrixa i to je bilo baš bogohulno.
9.3. (nedjelja)
Gledala sam nekog bradatog lika kako meditira, oprala suđe i našla čaj od maline u kutiji od kamilice. Ne volim kamilicu jer sam jednom od tog čaja dobila opeklinu pa mi je zato toliko dugo trebalo da to otkrijem. Možda nije sve tako kamilica.
10.3. (ponedjeljak)
Idem do gazdarice po odjeću jer nemam vlastitu perilicu za rublje i ostala mi je samo odjeća u boji za nositi. Nekad bih radije išla s rifljačom i sapunom do najbliže rijeke da ne moram komunicirati s ljudima.
11.3. (utorak)
Misli mi znaju biti toliko otrovne da se ne mogu ni pomaknuti.
13.3. (četvrtak)
Lako povjerujem da ništa nema smisla. Sve što radim, cijeli život. Kada gledam jednu riječ predugo prestane imati smisla, tako previše analiziram svoj život i on se pretvori u tu riječ koja je izgubila smisao.
14.3. (petak)
Pitam se da li bi bila tužna kad bi netko polomio vratove ljudima koji mi smetaju. Nekima je uvijek pun kufer.
16.3. (nedjelja)
Ponašam se poput kukavice koja živi u sjeni. Pun svijet ladica s lažnim dnom u koje se nema što sakriti.
17.3. (ponedjeljak)
Nedjelja me često vraća u srednji vijek. Odem u crkvu i dosađujem se tamo, ponekad uhvatim koju misao , pričicu iz Biblije ili nečiju mlohavu ruku, ali sam nakon toga poslana kući u miru gdje sve ostaje nepromijenjeno.
20.3. (četvrtak)
"Poput plivača zaroniti u čistoću što se sretna izmiče iz ostarjela hladna i umorna svijeta. "
Rupert Brooke
26.3. (srijeda)
Nije mi bitno što jedem jer mi hrana ionako nema okus. Ne uživam u tome. I ne volim više čokoladu. Ljudi mi ih stalno daju, a ja to stavim u kutiju i čuvam kao da očekujem uskrsnuće Hendrixa koji će ih dobiti sve. Kada se družim s prijateljicama uvijek ponesem jednu čokoladu jer bi ih inače imala dovoljno da od njih sagradim kuću i čekam Ivicu i Maricu.
31.3. (ponedjeljak)
Nije me ovoliko bilo sram otkada je moja sestra izjavila da je Slayer black metal.
1.4. (utorak)
Profesori koji pišu knjige iz kojim učimo i nakon njihove smrti osiguraju si vječan posao. Kao da nam predaje njihov duh. Prijateljice me često osuđuju jer mi je odbojna ideja da ikada imam djecu. Ne mogu zamisliti da imam dijete, silim ga da jede zdravu prehranu, tjeram u školu ili da bude nesretno.
srijeda, 22.10.2014.
Dnevnik- Chuck Palahniuk
"Uvijek te progoni pomisao da tratiš život."
"Istina glasi: gdje god bio, uvijek si na pogrešnom mjestu."
"Sreća ne ostavlja vidljive ožiljke. Malo toga se može naučiti iz spokoja."
"Leonardova Mona Lisa samo su tisuće tisuća mrljica boje. Michelangelov David samo su milijuni udaraca čekićem. Svi smo mi milijuni djelića složenih na pravi način."
"Svi umiremo. Cilj nije živjeti vječno, cilj je stvoriti nešto što će živjeti vječno."
petak, 17.10.2014.
subota, 11.10.2014.
2014. - 2.dio
1.2. (subota)
Sanjala sam da sam vozila auto u strahu da će me policija zaustaviti jer nemam dozvolu.
2.2. (nedjelja)
Kada vidim o čemu sam pričala sa sestrom, imam osjećaj da mi se život svodi na tv-serije i bendove.
3.2.(ponedjeljak)
Ponekad uhvatim tuđe poglede i proganja me o čemu razmišljaju. Davno na ljetovanju izašla na terasu apartmana i čula nekog lika kako je viknuo: "Ciao bella!" te sam se sagnula kao da netko puca na mene i otpuzala natrag u sobu.
6.2. (četvrtak)
Volim zamišljati da imam vranu koja je kao pismonoša. Dresirana tako da prenosi poruke određenim ljudima i tu i tamo nekom iskopa oko.
7.2. (petak)
Ako vidim nekog kako presavija rub stranice krvoločno ću ga umoriti.
9.2. (nedjelja)
Proganja me misao da mrtvi pisci gledaju svoje čitatelje za vrijeme čitanja njihovih djela. U slučaju da su ljudi zarobljene duše koje nakon smrti nevidljive i nijeme, odsječene od svijeta moraju zauvijek hodati zemljom, umjetnici su jedine duše koje ne bi izgubile razum.
10.2. (ponedjeljak)
Iritira me kada netko nešto kaže ili ne zna i onda mu se ljudi smiju.
11.2. (utorak)
Pokušala sam ja biti i optimistična, ali mi je sve ukazivalo na da ne bih trebala. Kada se opustim uvijek se dogodi nešto loše. Zato mi je na neki način lakše ako se ujutro osjećam odvratno i mrzim život i sve njegove darove koji mi svaki dan donose nove darove koje također mrzim. Kada je jutro odvratno kasnije neće biti potpuno loš dan, samo malo monstruozan.
Nešto me probode u trbuhu kada vidim onu mačku kojoj fali pola repa.
12.2. (srijeda)
Neki ljudi izgledaju kao serijski ubojice.
13.2. (četvrtak)
Sanjala sam da sam se našla u nekoj ludnici građenoj poput labirinta. Okružena hladnim kamenim hodnicima u kojima bi svaka vrata na koje sam naišla samo izgledala kao vrata. Slijepa vrata koja se nisu mogla otvoriti jer je za to u normalnim okolnostima potrebna kvaka. Došla sam do prostorije sa školskim ormarićima gdje me pronašlo osoblje. Imala sam osjećaj kao da mi se tijelo postupno paralizira i nisam mogla hodati. Počela sam ih uvjeravati da sam samo u posjeti. Hod mi je naginjao na lijevu stranu. Kamene zidove sam koristila da se poduprem rukama i odgurnem dalje od njih. Osoblje mi nije povjerovalo ni riječ.
Laganim prelaskom iz sna u javu ipak sam pobjegla, no nije mi bilo jasno zašto je ludnica bila kamena jer mi se nije činila kao dobra ideja zbog zatočenika koji bi se mogli ozlijediti.
16.2. (nedjelja)
U životu sam ukrala samo dvije stvari i obje su bile zelene te nisu imale veliku vrijednost. U nižim razredima osnovne škole majka je saznala za to i uvjerila me da ću ići u pakao.
17.2. (ponedjeljak)
Kakva bih bila da izgubim pamćenje? Da počnem iznova. Kakva osoba bi se razvila u takvim okolnostima? Što bi se desilo s tmurnim mislima? Je li to jedini način da saznam kakva sam zapravo?
Imam puno obrambenih mehanizama zbog kojih stvorim u glavi kopiju stvarnog svijeta ili izmislim novi gdje imam kontrolu te je vanjska situacija stavljena u drukčiji kontekst. Kada sam loša u nečemu, u kopiji stvarne situacije sam na tajnoj misiji i moram biti loša jer je to dio krinke i tajnog identiteta. Valjda volim gledati na svoj neuspjeh kao da je dio višeg cilja.
20.2. (četvrtak)
U snu često imam izgrađene odnose s ljudima koji imaju smisla dokle se ne probudim i ne sjećam se tko oni, kako smo se upoznali i zašto živimo skupa.
21.2. (petak)
Vrijeme tako brzo prođe kada ne radim ništa.
24.2. (ponedjeljak)
Mrzim busove jer je u njima puno ljudi, a i osim toga , jednoga dana sam u zadnjoj sekundi došla na stajalište za autobuse i da prije uđem krenula sam prema stražnjim vratima jer su bila otvorena i baš u trenutku kada sam bila napola unutra su se vrata zatvorila i tako me prikliještila da sam se jedva izvukla te krenula poraženo prema prednjim vratima. Često velim prijateljicama da mi se ne isplati čekati autobus i odem pješice do stana makar mi treba pola sata. Kada sam prošla kraj vozača i pokazala mu pokaz nije ništa rekao. I odvratan autobus je bio pun ljudi kao uvijek. Sišla sam na stanici prije moje jer nisam više htjela biti tamo.
25.2. (utorak)
Voljela bih ustati rano, ali teško nađem razlog za tako nešto ujutro.
26.2. (srijeda)
Izašla sam van na sunce i ne osjećam se bolje. Samo me zaslijepilo. Ali hvala na savjetu.
27.2. (četvrtak)
Grmi, kiši i sijeva dok pokušavam prožvakati nešto što sam skuhala. Gledala sam epizodu Burn Notice-a u kojoj se M. Westen pretvara da je svećenik. Mrtvi pisac mi je opet u stanu kao shinigami vezan za knjigu. Doyle je sigurno gubio živce kada je vidio koliko mi je trebalo da pročitam 100 stranica. Mrcvarila sam svaku rečenicu u svojoj glavi ili samo maknula pogled i tako se izgubila u razmišljanju deset minuta. Sad gubi živce jer vidi svoje prezime, a ne zna što pišem o njemu.
28.2. (petak)
Neki lik koji uvijek pjeva na ulici baš kada se vraćam iz fakulteta sa slušalicama u ušima me uvijek pogleda kao da mi prašta što sam mu ubila obitelj jer izgleda kao Isus. Čak sam prošli put izvadila jednu slušalicu da čujem njegove hippie pjesmice i da me ne gleda tako. Čini se da ja nisam jedina koja se voli igrati s tuđim umovima.
