antirevolucija
subota, 11.10.2014.
2014. - 2.dio
1.2. (subota)
Sanjala sam da sam vozila auto u strahu da će me policija zaustaviti jer nemam dozvolu.
2.2. (nedjelja)
Kada vidim o čemu sam pričala sa sestrom, imam osjećaj da mi se život svodi na tv-serije i bendove.
3.2.(ponedjeljak)
Ponekad uhvatim tuđe poglede i proganja me o čemu razmišljaju. Davno na ljetovanju izašla na terasu apartmana i čula nekog lika kako je viknuo: "Ciao bella!" te sam se sagnula kao da netko puca na mene i otpuzala natrag u sobu.
6.2. (četvrtak)
Volim zamišljati da imam vranu koja je kao pismonoša. Dresirana tako da prenosi poruke određenim ljudima i tu i tamo nekom iskopa oko.
7.2. (petak)
Ako vidim nekog kako presavija rub stranice krvoločno ću ga umoriti.
9.2. (nedjelja)
Proganja me misao da mrtvi pisci gledaju svoje čitatelje za vrijeme čitanja njihovih djela. U slučaju da su ljudi zarobljene duše koje nakon smrti nevidljive i nijeme, odsječene od svijeta moraju zauvijek hodati zemljom, umjetnici su jedine duše koje ne bi izgubile razum.
10.2. (ponedjeljak)
Iritira me kada netko nešto kaže ili ne zna i onda mu se ljudi smiju.
11.2. (utorak)
Pokušala sam ja biti i optimistična, ali mi je sve ukazivalo na da ne bih trebala. Kada se opustim uvijek se dogodi nešto loše. Zato mi je na neki način lakše ako se ujutro osjećam odvratno i mrzim život i sve njegove darove koji mi svaki dan donose nove darove koje također mrzim. Kada je jutro odvratno kasnije neće biti potpuno loš dan, samo malo monstruozan.
Nešto me probode u trbuhu kada vidim onu mačku kojoj fali pola repa.
12.2. (srijeda)
Neki ljudi izgledaju kao serijski ubojice.
13.2. (četvrtak)
Sanjala sam da sam se našla u nekoj ludnici građenoj poput labirinta. Okružena hladnim kamenim hodnicima u kojima bi svaka vrata na koje sam naišla samo izgledala kao vrata. Slijepa vrata koja se nisu mogla otvoriti jer je za to u normalnim okolnostima potrebna kvaka. Došla sam do prostorije sa školskim ormarićima gdje me pronašlo osoblje. Imala sam osjećaj kao da mi se tijelo postupno paralizira i nisam mogla hodati. Počela sam ih uvjeravati da sam samo u posjeti. Hod mi je naginjao na lijevu stranu. Kamene zidove sam koristila da se poduprem rukama i odgurnem dalje od njih. Osoblje mi nije povjerovalo ni riječ.
Laganim prelaskom iz sna u javu ipak sam pobjegla, no nije mi bilo jasno zašto je ludnica bila kamena jer mi se nije činila kao dobra ideja zbog zatočenika koji bi se mogli ozlijediti.
16.2. (nedjelja)
U životu sam ukrala samo dvije stvari i obje su bile zelene te nisu imale veliku vrijednost. U nižim razredima osnovne škole majka je saznala za to i uvjerila me da ću ići u pakao.
17.2. (ponedjeljak)
Kakva bih bila da izgubim pamćenje? Da počnem iznova. Kakva osoba bi se razvila u takvim okolnostima? Što bi se desilo s tmurnim mislima? Je li to jedini način da saznam kakva sam zapravo?
Imam puno obrambenih mehanizama zbog kojih stvorim u glavi kopiju stvarnog svijeta ili izmislim novi gdje imam kontrolu te je vanjska situacija stavljena u drukčiji kontekst. Kada sam loša u nečemu, u kopiji stvarne situacije sam na tajnoj misiji i moram biti loša jer je to dio krinke i tajnog identiteta. Valjda volim gledati na svoj neuspjeh kao da je dio višeg cilja.
20.2. (četvrtak)
U snu često imam izgrađene odnose s ljudima koji imaju smisla dokle se ne probudim i ne sjećam se tko oni, kako smo se upoznali i zašto živimo skupa.
21.2. (petak)
Vrijeme tako brzo prođe kada ne radim ništa.
24.2. (ponedjeljak)
Mrzim busove jer je u njima puno ljudi, a i osim toga , jednoga dana sam u zadnjoj sekundi došla na stajalište za autobuse i da prije uđem krenula sam prema stražnjim vratima jer su bila otvorena i baš u trenutku kada sam bila napola unutra su se vrata zatvorila i tako me prikliještila da sam se jedva izvukla te krenula poraženo prema prednjim vratima. Često velim prijateljicama da mi se ne isplati čekati autobus i odem pješice do stana makar mi treba pola sata. Kada sam prošla kraj vozača i pokazala mu pokaz nije ništa rekao. I odvratan autobus je bio pun ljudi kao uvijek. Sišla sam na stanici prije moje jer nisam više htjela biti tamo.
25.2. (utorak)
Voljela bih ustati rano, ali teško nađem razlog za tako nešto ujutro.
26.2. (srijeda)
Izašla sam van na sunce i ne osjećam se bolje. Samo me zaslijepilo. Ali hvala na savjetu.
27.2. (četvrtak)
Grmi, kiši i sijeva dok pokušavam prožvakati nešto što sam skuhala. Gledala sam epizodu Burn Notice-a u kojoj se M. Westen pretvara da je svećenik. Mrtvi pisac mi je opet u stanu kao shinigami vezan za knjigu. Doyle je sigurno gubio živce kada je vidio koliko mi je trebalo da pročitam 100 stranica. Mrcvarila sam svaku rečenicu u svojoj glavi ili samo maknula pogled i tako se izgubila u razmišljanju deset minuta. Sad gubi živce jer vidi svoje prezime, a ne zna što pišem o njemu.
28.2. (petak)
Neki lik koji uvijek pjeva na ulici baš kada se vraćam iz fakulteta sa slušalicama u ušima me uvijek pogleda kao da mi prašta što sam mu ubila obitelj jer izgleda kao Isus. Čak sam prošli put izvadila jednu slušalicu da čujem njegove hippie pjesmice i da me ne gleda tako. Čini se da ja nisam jedina koja se voli igrati s tuđim umovima.
