Lika na dlanu ...

by G.Mandić

Stigla je jesen … a sa njom i sjećanje na jedan neizostavni dio moga djetinjstva – berbu šljiva ...
Moj djed je imao veliki šljivar u svom selu. Brojio je preko tristotine stabala. Ne znam kada je bio ljepši .... da li u proljeće kada se sav rascvjeta ili u jesen kada se sav zaplavi od šljiva .... Proljeći bi mirisao od cvijeća, a jeseni od šljiva .... Bio je to moj mirisni šljivar u kome sam se vrlo rado igrala. Ali .... nije tu bilo samo igre .... Pogotovo ujesen .... kad je trebalo sve te silne šljive pobrati .... A, znale su roditi da su im se grane savijale do zemlje. E, nekada bi taj posao izgledao kao da mu nema kraja .... Taman obereš jednu šljivu, već te čeka druga, treća ... dvadesettreća ..... stota ..... stopedeseta .... dvjestojedanesta .... dvjestodevedeseta .... tristoiprva ..... Auuuu .....
Obično bi se stavio neki veliki najlon ispod šljive i onda bi se ona otresla .... Šljive bi se brale sa tog najlona .... I tako cijele dane. Sjećam se da sam kao mala curica znala reći majci ... – Mama, al je meni ovo dosadno .... uvjek berem a nikada kraja .... Svi bi se tome nasmijali ... znajući, ustvari koliko sam bila u pravu.
Ubrane šljive bi se nosile u veliki badanj koji je stajao u šajeru. Tu bi se komile za rakiju. Najveći dio šljiva se koristio za pečenje rakije, ali nama djeci je bio puno draži onaj njihov slatki domaći proizvod koji se zvao džem od šljiva .... Ma, ima li išta ljepše od džema ili pekmeza od šljiva?!
Pa, namažeš šnjitu kruha i uz šalicu mlijeka .... sladiš se ljepše nego uz neku čokoladnu tortu.
A, znate li kakve su bile naše ličke šljive?! Male, sitne, a mirisne ....
Eto, napisah vam još jedno moje sjećanje koje je probudila ova jesen. A, možda sam probudila i neko vaše .....

Poznajete li ovaj cvjetić?!



by Nino Ljuština

To je mala, šumska ciklama .... Cvijet neobične ljepote i mirisa.
Mene ona neodoljivo podsjeća na moje sretno i bezbrižno djetinjstvo, provedeno u Lici. Zato sam i odlučila napisati ovu pričicu o njoj.
Ciklama cvjeta u ovo doba godine i šume budu naprosto preplavljene njenim opojnim mirisom. Gotovo je za nepovjerovati kako tako majušan cvjetić može da podari tako jak miris ... Vjerujte ja ga i sad mogu prizvati u sjećanje .... jer ovdje gdje sad živim nigdje nisam vidjela taj cvijetak.
Ujutro kad bih se ustala krenula bi sa ocem autom kod djeda na selo. Usput bi zastali i krenuli u obližnju šumu da naberemo ciklama. Čim bih kročila u šumu .... predamnom bi se ukazao prelijepi prizor lila boje .... Male ciklame na svojim smeđim drškicama mamile su moje dječje ručice da ih uberu i nosić da ih pomiriše. Nabrala bih tako buketić i donijela ga djedu. Odmah bi mu zamirisala soba. I čuvao bi ih on tako dok ja ponovo ne dođem. One su ga podsjećale na mene.
A .... one mene sad podsjećaju na to minulo vrijeme koga više nema ..... i na djeda .... koga isto više nema ....
Ali, moje sjećanje živi ..... i oni u njemu ..... zauvijek!

Zahvaljujem se Ninu što mi je poslao fotografiju s kojom je oživio ovo moje sjećanje!

Oj, svekrvice dugo bolovala,
četiri veza slame poderala.

Oj, sto hiljada to je mali novac,
a puno je, kad traži udovac.

Oj, sto hiljada i kakvi volići,
daj mi stari, pa ću ti otići.

Oj, curu varam da je zora bijela,
a, kad tamo ni pol noći nema.

Oj, misliš mili da si moje zlato,
Ti si meni sa cipela blato.

Oj, što si mali obrve navuko,
Da si jači, valjda bi se tuko.

Oj, ljubi me mali, ne žali me mladu,
Ni moji me ne žale na radu.

Oj, udaću se nakraj sela moga,
Za onoga malog garavoga.

Oj, udajem se i postajem žena,
Više nikad curskoga imena.

Oj, što će selo, kad nestane mene,
Joj, o kome će govoriti žene.

Oj, sinoć mi se dogodila šteta,
Joj, pobjegla mi žena iz kreveta.

Oj, cvijeće moje i ja bi te brala,
Ali ne znam kome bih te dala.

Oj, volio sam i cure i snaše,
Al mi snaše u srcu ostaše.

Oj, bećari žene oćerali,
Moja dama, otišla je sama.

Oj, vino pijem, rakija mi škodi,
Joj nema male da me kući vodi.

Oj, rakijo šljivovice ljuta,
Joj, dosta si me izvrnula puta.

Alaj sam se rakije natukao,
Jedva sam se do kuće dovukao.

Oj, dođi dragi večeras na prelo,
I obuci bećarsko odijelo.

Oj, dođi dragi večeras na prelo,
Nema mame, sjedit ćeš uzame.

Oj, varaj dragi, varaj ćaću svoga,
Joj, nećeš mene, imena mi moga.

Ponekad kad zaklopim oči
opet sam tamo
u starom kraju
u mom zavičaju
i opet vidin oca kako
na sred dvorišća
kosu kljepa
i mater kako vunu prede
da za coklje ima
i vidin stari plot
i agaciju kako cveta
i osjetin miris sena,
zemlje i rose
i čujen pse kako lajedu
zač? ki će ga znat
valjda se nešto dogovaradu
Oca ni više i kosa
već je tupa
krosna su na podu
ni mat više ne tkije
o Bože sve je isto
a isto više nije.

By Kostelka

by G.Mandić

by Goran Mandić

Nadam se da mi nećete zamjeriti što ću ovoga puta biti malo pristrasna i što ću vam u ovom postu prikazati Brinje, mjesto gdje sam rođena i gdje sam odrasla. Ovo je snimljeno 80-ih godina i prikazuje Brinje kakvog ga ja pamtim, u svojim najljepšim uspomenama ....


“Mali intimni prostor za zivot gdje se svi ljudi dobro znaju I uvijek se rado vracaju u njega.
Prostor kojih Ih veze povjescu I razvojem, brigama I veseljem, pjesmom I plesom,
to je Brinje. Licki gradic na putu od Karlovca prema Senju”






Želim da se zahvalim Štenti na ustupljenom materijalu i što mi je omogućio da se prisjetim ovih minulih vremena .......
Preuzeto: http://www.stajnica.com/clanak.php?broj=137