STRAH...
Ljudi moji...ja se najviše bojim škole...bojim se da ne padnem razred...što je u ovom trenutku gotovo sigurno...ja ne znam, ako padnem razred ja ču sama sebe ubit...baš mi je cijeli razred ok, svi se slažemo i sad da ja padnem...ja ne razumijem kako ja mogu biti tako glupa da već pet godina radim istu grešku...cijelu godinu ništa ne učim i na kraju idem na popravni...ali...ovo nije osnovna gdje sam na popravnom iz matiše morala nacrtat kocku, označit kutove i prošla sam...ovo je srednja...tu moraš učit...a ja nemam tu naviku, nemogu ućit...uzmem knjigu u ruke i čitam, čitam i razmišljam o neče drugom...nemogu se koncentrirat...a kraj godine je...ja imam toliko toga za ispravit a neču stić...i ostavila sam si matematiku i fiziku za popravni, ali tu je i kemija teorija i kemija vježbe...i još toliko toga moram odgovarat...danas idem ja učit kemiju jer sutra pišem test i stari me stera iz MOJE sobe da moja mlađa sestra može igrat PS2...i sad bi ja trebala u njenoj sobi učit a nemam di ni knjige stavit...pa sam otišla na balkon i tako sam se smrznula da nisam mogla ništa naućit...tako da sam jednostavno odustala od učenja za danas...meni nije suđeno da ućim...ja stvarno neznam kako ču proč ovaj razred...ako ja prođem razred to če bit čudo...a ako padnem moj život je uništen...nije meni zbog toga kaj ču ja ić ponovo u prvi razred i kao svi če mislit da sam ja neka propalica...nije meni zbog toga...pa znam ja ljude koji su pali razred i to ne funkcionira tako, bar ne u mojoj školi...ali ja ču bit u kazni čitavo ljeto, i cijelu školsku godinu...što neće bit neka velika promjena jer ja sam uvijek u kazni ali ova kazna bit če gora...neću smjet ni na kavu nigdje....mene če starci uništit...sad mi preostaje da ponovim gradivo i da pokažem sama sebi da ja još uvijek mogu smuljat sve profesore....nemam druge opcije nego da izmišljam i izvlačim se polako...ja ne znam što če bit ako ja padnem razred...svi u školi smo u takvom strahu od tih profesora...al kažu da je najgori profesor iz fizike...on ispituje po dva sata jednog učenika na popravnom...sad mi držite fige da nekako naučim svu tu silnu kemiju koju moram ispravit a ostalo ču lako...
24.05.2006. | 19:35 | 12 K | P | # | ^
PROMJENA...
Život je čudna stvar, i nikad ne znaš što se sve može dogoditi... ja ne vjerujem koliko sam se promijenila od kad sam otišla iz osnovne, ne samo izgledom nego i razmišljanja, ponašanje...
Sama sebi se čudim i nije mi jasno kako?! Jel to možda tako srednja škola utjecala na mene ili društvo?!
Promjena je ogromna i možda to toliko ne primječuju moji starci, sestra i obitelj općenito...ali frednovi iz osnovne su mi rekli da sam se promijenila. Ali sam i sama primjetila koliko je velika ta promjena...
I mene to zabrinjava, nije to promjena na dobro nego na loše...ja nikome nisam pokazala kakva sam zapravo, nitko me ne zna...osječam se kao stranac među društvom i ne znam što se to samnom događa...
Ja jednostavno ne mogu njima reći što osjećam i kako ja gledam na neke stvari, jednostavno u nikoga nemam toliko povjerenja da bi ja njima mogla reći nešto iskreno o sebi, nešto što če doći iz mog srca...jednostavno nemogu...i to je čudno...jer prije mi to nije bio problem...prije sam govorila sve a sada ništa...nije da ja štutim cijelo vrijeme u društvu i da ništa ne govorim...naravno pričam ja ali ne o sebi nego komentiram ili pričam nešto bez veze...ja se osječam kao da se pred njima nemogu otvorit, kao da me nešto spriječava ali ne znam šta...prije sam govorila sve i svašta...a sada biram ono što ču reči...i nema nikoga u mome društvu ko me zaista poznaje...ali ne znam zašto je to tako...možda promjena okoline, druge osobe i možda mi treba vremena da se prilagodim ali prošlo je mnogo vremena od početka prvog razreda...skoro godinu dana i svi su stekli svoje nove naj frendove a ja...
mislim imam ih ali njima ne znam zašto ali im nemogu reći neke stvari...
možda se boljim da če me osudit prema nekom mom razmišljanju i da če mislit kao daj kako je ova cura glupa...ali ne znam ipak mislim da to nije to...u ovih mjesec dana sam tako zbunjena...ne mogu ništa pravilno napravit...ne znam imam previše pitanjana kojih ne znam odgovor , previše problema za koje smatram da nema rješenja , previše stvari se mota po mojoj glavi...nadam se da ču se ubrzo sredit...da če se sve vratit na svoje mjesto..i da če sve bit u redu...ali ne znam...teško je toliko željet promijenit neke stvari kad ti ne uspijeva...teško je pokušavat bit sretan kad si zapravo tužan...teško je smijati se kada ti se plače...
18.05.2006. | 17:45 | 8 K | P | # | ^
DRUŠTVO...
Već neka dva mjeseca ja imam novo društvo. Otkako se Sara odmaknula od mene dok sam joj ja pokušavala pomoći ništa više nije isto.
Imam novo društvo i cure su stvarno super, zajebavaju se, luduju i td. Ali ja imam osječaj kao da me one nekako ne prihvačaju. Nas trenutno ima petero u društvu i njih dvije su nekako, ne znam ali imam takav osječaj, i jedna od te dvije cure je Karla, moja najbolja frendica još od 1 razreda osnovne. I ona kao da se pokušava odmaknut od mene a meni to nije baš lako.
Daj si zamislite da se vaša najbolja frendica pokušava odmaknut od vas, i to družite se već 8-9 godina, mislim da ni vama nebi bilo svejedno. Nekako mi to teško pada, al sve više i više imam osječaj kao da se ona pokušava odmaknut od mene, a ja pokušavam shvatit koji je razlog jer ne razumijem kako to netko može napravit. Imam osječaj kao da sam neki priljepak uz njih. I nikako mi neide u glavu, zašto je to tako?! Mislim ako imaju nešto protiv mene neka mi to kažu ili ako im nešto smeta na meni. Jer ako nešto mrzim to je neiskrenost i ogovaranje. Ali kad sam s Karlom i Josipom osječam se kao da ne spadam među njih. I uvijek se njih dvije dogovaraju bez mene. Jednom se dogodilo da smo se Karla, Josipa i ja dogovorile da čemo ić na kavu poslije škole da bi na kraju ispalo da su se njih dvije bez mene dogovorile da čemo ič s Josipom kupovat hlače. Ja sam se veselila toj kavi. Na kraju njih dvije su otišle kupit hlače a ja sam srela Saru i na kraju sam s njom otišla na kavu. Nije mene pogodilo to što su se dogovorile bez mene nego to što sam se osječala kao da su me zaboravile, kao da su me jednostavno izbacile i kao da me smatraju beskorisnom,ne znam točno ali ni nemogu opisat taj osječaj riječima. Dok recimo dok su tu Ana i Ivana sve je u redu njih dvije uvijek i mene pitaju što mislim. Ali uz to dosta sam se zbližila sa Anom. Zapravo mislim da me Karla više ne smatra kao najboljom frendicom, imam osječaj kao da me smatra nekom osobom koju če uvijek imati kraj sebe kad joj nešto zatreba. Jer ona se tako i ponaša.uvijek sam tu kad joj nešto zatreba i uvijek joj pomognem. i na kraju kad ostane sama ponovno če se htjet družit samnom kao i uvijek. Događale su se ovakve stvari dok smo još bile manje. Dok smo išle u osnovnu u sedmom razredu cijelo drugo polugodište smo bile posvađane i ona u jednom a ja u drugom društvu. ali kada je završio sedmi razred i počeo je osmi koga je prvo nazvala da ide s njom zajedno u školu, pa mene. Naravno više si nije bila tako dobra s onima pa je odlučila da bi se mogla ponovno družit samnom.Kada me nešto zamoli ja joj pomogne a kad ja nju nešto zamolim ona me na lijep način odjebe. A kada se recimo dogovaramo s Anom i Ivanom njih dvije uvijek pitaju mene za moje mišljenje i posavjetuju se samnom. NJIh dvije uvijek če mi pomoć iako me znaju jako malo, malo manje od godine. Naravno rekla sam na početku da su cure super, i drago mi je što sam upala u to društvo. Napokon neko normalno društvo i moja stara nema ništa protiv njih. Ali jednostavno nemogu shvatit zašto se tako osječam i ako je istina to što ja osječam i mislim kako ona može biti takva. Čovjek bi rekao da kad osam-devet godina poznaješ neku osobu da ju stvarno znaš ali ovo kod Karle me stvarno iznenadilo...
16.05.2006. | 17:19 | 7 K | P | # | ^
izlet...
i napokon išla sam u petak na izlet...i to u fužine...mislili smo da če bit dosadno, jadno itd...ali s nama su išli 2 a i 3 a razred i bilo nam je SUPER...krenuli smo oko 7 i 45 i to smo se svi zgurali u zadnji dio busa...dečki iz 2 a su ponijeli nekakvu liniju i puštali su pjesme a mi svi iza smo pjevali...derali smo se doslovno...i kako su nam se ostali razredi hvalili kako oni idu u opatiju a mi idemo u neku šumu i td, na kraju je ispalo da je nama bilo bolje u toj navodnoj šumi nego njima u opatiji...naravno moja luda raska rerkla je da možemo radit sve pa čak i da možemo malo pit al nesmijemo se napit...i tako mi smo kupili pive...negdje oko 12 sati išli smo kod nekakvog jezero nisam sigurna al mislim da je lokvarsko jezero...i tamo uglavnom dok su se neki iz mog razreda pržili na suncu nas dvadesetero otišli smo u šumu da si popijemo našu pivu...tamo smo bili oko pola sata...i u jedan sat već smo bili u fužinama i bili smo slobodni do šest popodne...mi smo ludovali, pjevali, plesali...i dečki su pekli roštilj...naravno mi cure smo se dogovorile da ćemo pit ali u nekim granicama...i tako u tih šest slobodnih sati mi smo pjevali, plesali, plakali, jeli, pili...vratili smo se oko sedam sati u zagreb...ja sam starcima rekla da se vraćamo oko deset i tako smo svi otišli na kavu poslije izleta...bilo je odlično...najsmješniji dio bio je kad je moja raska došla u zadnji dio busa i počela pjevat i plesat s nama...a imam ludu razredicu...
14.05.2006. | 17:56 | 5 K | P | # | ^
hm...
Danas je dan u početku bio odličan...ja sam se napokon skulirala svi smo bili sretni, veseli zbog izleta jer ipak idemo...na kraju moja frendica dobije poruku da joj je frend umro...jednostavno od tog trena svi smo bili šutljivi...bile smo na kavi...većinom smo šutile dok je ona plakala i pokušavale smo je utješit...jadan dečko imao je tek 17 godina...imao je cijeli život pred sobom...i to bio je u komi par dana, a sve to dogodilo se na utakmci...igrao je nogomet i golman ga je nekak udario i dečko je pao u komu...nakon par dana je umro...mislim nevjerojatno...a kako je tek onome golmanu...pa ubio je čovjeka, naravno nije namjerno ali ipak...jadan čovjek, nosit če to cijeli život sa sobom...i još smo prije nego smo doznali da je taj dečko umro pričale smo o njemu i o tome kak su doktori rekli da če sve bit u redu da mu samo srce moraju operirat...i na kraju sat vremena poslije dobijemo poruku da je umro...ne vjerujem što sam starija, što više odrastam sve više vidim kako je život okrutan i nepredvidljiv...nikad neznaš što je sljedeće...ali baš onda kad smo svi sretni i kad sve ide kako treba ić uvijek se dogodi nešto...nemora to bit nešto strašno ali nešto što ti pokvari dan...dok sam bila mala najstrašnija stvar mi je bila kad sam pala il kad mi nisu dali novce za sladoled il takvo nešto...a gle sad što si stariji postaješ sve više odgovorniji...svakim danom sve više i više tragedija...kad sam bila mala sve je bilo lijepo, nikad se nije nešto ružno dogodilo a i ako se dogodilo meni ne bi ništa rekli jer sam bila mala...a sad svakim danom slušam kako se ovaj slupo s autom, ovaj s motorom, ovaj je poginuo, onaj je u komi, treći je naznam ti ni ja šta...što sam starija kao da se sve više događaju loše stvari...prošli tjedan čula sam da je moj jedan frend imao nesreću i da je u komi...hvala Bogu probudio se iz kome...ali to nije normalno...al kad malo razmislim ima i dobrih i lijepih trenutaka u životu...kako ti netko može pokvarit dan tako ti netko može i uljepšat dan...bilo to jednom lijepom riječju, nekom gestom, sitnicom ali ti uljepša dan i to je lijepo...ah...život je onoliko lijep koliko i ružan, samo kad se nešto loše dogodi zaboraviš na sve lijepe i sretne trenutke...a kad je sve super ni ne razmišljaš o lošim stvarima...jednostavno život nas vodi kroz svakakve kušnje...vodi nas svakakvim putevima...uglavnom život je nepredvidljiv...
10.05.2006. | 20:47 | 12 K | P | # | ^
HEJ...
Ej ljudi moji ja ne znam kaj da vam trenutno pišem...nemam nikakvih tema zanimljivih...al naći ču ja nešto uskoro...uglavnom u školi su profesori poludili...ovaj tjedan je gužva u školi skoro su svi razredi u jutarnjoj smjeni...katastrofa...moram prepisat tonu bilježnica jer če mi pregledavat skoro sve bilježnice a ja ni u jednoj nemam skoro pa ništa...i moram učit kako ne bi pala razred...katastrofa...pa kaj je meni to trebalo umjesto da učim kroz godinu kao neki normalni ljudi...ja kroz godinu ljenčarim i svđam se s profesorima a sad na kraju godine učim ko luda i ulizujem se svima da mi povise ocjenu...uglavnom ovaj petak nemam nastavu zbog nekog natjecanja...fala Bogu...a sljedeći petak idem na neki izlet na neko selo Bogu iza nogu, trebali smo ić u Opatiju...al ipak neidemo zbog moje raske koja ne želi ić tamo jer više voli selo i prirodu...pa jel idemo na izlet zbog nje il zbog nas?! a ta moja raska nije normalna žena...nju baš briga za njen razred, šta oni žele i sve to ona radi po svome i ugađa samo sebi...umjesto da pita svoj razred kamo žele ić... i ta žena se uopće ne zalaže za svoj razred, ona će pola razreda rušit...al ipak ja imam neku korist od toga što mi je stara svaka dva tjedna išla na informacije pa mene ne mrzi kao neke i potrudit će se da ne padnem razred...al naravno moram se i ja potrudit...a kaj ču kad ja u životu svom nisam učila i prolazila sam...a sad evo mi posljedice tu moram učit ko ne znam ni ja šta da prođem s dva...živcira me škola...al sve je to za ljude...hehe...aj sve vas pozdravljam i šaljem vam veliku pusu...
03.05.2006. | 15:35 | 15 K | P | # | ^
