L e k t i r e
četvrtak, 15.05.2008.
STRAH U ULICI LIPA
|
MILIVOJ MATOŠEC: Mjesto radnje: Ulica Lipa, Alkibijadov podrum, Tomina kuca Vrijeme radnje: Ljeto Tema: Zgode i nezgode dječaka iz Ulice Lipa. Osnovna misao: Dobrotom i prijateljstvom možemo pridobiti i one koji nam nisu prijatelji. Kompozicija djela: - Mungos dolazi u Ulicu Lipa - Prestrašeni dječaci - Mungos ucjenjuje Šapicu - Suprostavljanje dječaka Mungosu - Boravak u Alkibijadovu podrumu - Susret Mungosa i Tugoljuba Prvog - Veliki Tom dolazi u podrum - Mungosova priča - Pomirenje dječaka i Mungosa Kratki sadržaj: Jednog dana u Ulicu Lipa je došao Mungos Nevada i unio strah u ulicu. Natjerao je družinu da mu ispunjava sve želje. Mungos je boravio u Alkibijadovu podrumu. Družina se odlučila suprostaviti Mungosu. Mungos je jednog dana našao Tugoljuba Prvog u podrumu. Malo kasnije Tugoljubu se pogorša zdravlje, a Mungos otrči po Velikog Toma koji je doktor. Veliki Tom je smjestio Mungosa i Tugoljuba Prvog u svoju kuću. Mungos je Velikom Tomu ispričao kako je pobjegao od kuće zato što je morao ići na popravni iz fizike i matematike, pa je zato mislio da ga nitko ne voli. Veliki Tom je pomirio družinu i Mungosa. Analiza likova: Mungos - Grub, lukav, plašljiv, povjerljiv, lažljiv. Šapica - Hrabar, odlučan, pametan, dobar prijatelj, uporan, strašljiv. Latica - Prgava, tvrdoglava, dobra prijateljica, hrabra. Cvrkutalo - Smiješan, pričalica, izdajica, lažljiv. |
- 21:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #
DON QUIJOTE
|
MIGUEL DE CERVANTES SAAVEDRA: Kratki sadržaj: Don Quijote i njegov sluga Sancho Panza putovali su u klanac Lapice u potrazi za pustolovinama. Na jednom djelu puta Don je rekao Sanchu da on nije vitez i da mu on ne smije pomagati u borbi čak ni kada se nađe u opasnosti. Putem kojim su prolazili naišli su na vjetrenjače, te je Don Quijote misleći da su to divovi čvrsto primio koplje uza se i zaletio se na njih u nadi da će ih poraziti u ime Dulcineje od Tobosa. Zaletivši se u prvu propiknuo je njeno krilo koje ga je podiglo skupa sa kopljem i bacilo na pod. Vidjevši to Sancho je hitro došao do svog gospodara da bi mu pomogao. Nakon toga nastavili su svoje putovanje tražeći nove pustolovine te je Don Quijote odlučio napraviti novo koplje. Stigavši u klanac Lapice sreli su dva fratra za koje je Don držao da su čarobnjaci te ih napao. Kada ih je potukao rekao im je da idu do Dulcineje i kažu joj da kako se on hrabro bori. Don Quijote i Sancho nastaviše put. Pustolovine su se nizale jedna za drugom. Tako je jednom Don izbavio 10 svezanih galijaša držeći da su nepravedno osuđeni. Drugi je put napao redovnike koji su nosili lijes na groblje sluteći mračan zločin, dok je treći put napao stado ovaca i usmrtio 7 ovana. Stigavši u krčmu koja im je bila na putu, jednu noć Don je mačem izbo vinske bačve što su se nalazile u toj krčmi misleći da su to divovi. Nakon nekoliko dana u grad su stigi redarstvenici koji su uhitili Dona i odveli ga kući, da bi on nakon samo nekoliko dana opet pobjegao. Ovoga je puta išao u Zaragozu na veliki turnir na kojemu je silno želio pobijediti. Tamo je naišao na drugog viteza koji je imao srebrni mjesec nacrtan na štitu. Vitez ga je izazvao, porazio i rekao mu da mora otići kući i tamo biti godinu dana. Vrativši se kući obradovali su sve tamošnje mještane, kojima su ispričali sve svoje doživljaje. No jednoga dana legne Don Quijote u postelju, oprosti se od sviju posebice od Sancha, zatvori oči i više se nikad ne probudi. Umro je sa svojim snom. Analiza likova: Don Quijote Umišljeni starac, pomalo naivan i lakovjeran, ali ujedno hrabar i odlučan čovjek dobra srca. Živi u nekome svome zamišljenome svijetu. Boreći se za svoje ideale nekada nije niti svjestan da čini zlo. Častan i plemenit čovjek koji se uvijek drži svojih načela i ideja. Sancho Panza Don Quijoteov vjerni pratitelj i pokorni sluga. Vrlo naivan, miroljubiv čovjek isto tako dobra srca. Pri svakoj Donovoj odluci da učini nešto sluludo i nečuveno on ga nastoji zaustaviti ali svaki put, redovito ne uspijeva. Vjeran, pokoran i veoma dobar, i brižan čovjek. Dojam o djelu: Don Quijote je žanr knjiga kakve sa zadovoljstvom čitam zbog jednostavnosti pisanja i lakoće čitanja. Djelo je bogato akcije, suludih činova, i naivnih scena. |
- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Alkar
|
Dinko Šimunović Bilješke o piscu: Lav Nikolajevič Tolstoj je ruski pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828. u mjestu Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka. Posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca. Prvi kratki roman izdao je 1863. a zvao se «Kozaks». "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875. i 1877. Nakon "Ane Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija značajno su utjecali na europsku misao i kniževnost u završnici 19. i na početku 20. stoljeća. Umro je 20. studenog 1910. g. Tema: Preljub Ane Karenjine Vrijeme radnje: 70-tih godina 19. stoljeća Mjesto radnje: Moskva, Petrograd Likovi: Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dimitrijevič Levin Kratki sadržaj: Roman govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u Vronskog. Kada je Levin zaprosio Kiti ona ga je odbila, nadajući se da će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na liječenje, gdje stvara nova poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju Levin ponovo prosi Kiti, ali ona ovaj put prihvaća. Njihov brak je bio stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je slijedi. Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga ona i dalje nastavlja viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj. On oprašta i Ani i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu. Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Levin je rado viđen, ali Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život. Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak u Srbiju u srpsko-turski rat. Analiza likova: Ana Karenjina Na početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Slijedeći srce Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni prekršaj - kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj nevjeri i gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi. Aleksej Vronski Pružao je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu poraza. Njegova najveća krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne može ostvariti - da će čahura ljubavnog zanosa trajati vječno. |
- 21:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #
DECAMERON
|
GIOVANNI BOCCACCIO: Bilješke o piscu: Giovanni Boccaccio je rođen u Parizu kao nezakoniti sin ugledne Francuskinje i oca, firentinskog bankara. Boccaccio se školuje u Napulju, a najveće razdoblje svojega života provodi u Firenzi gdje obavlja državne poslove, ali se bavi i književnim radom. Boravak u Napulju (1328.-1341.) ostavio je trajan pečat u njegovoj ličnosti i stvaralačkom radu. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su predstavljala novost u talijanskoj književnosti kao što su roman ljubavno-pustolovnog sadržaja "Filoccolo" te romane u stihovima "Filostrato" i "Teseida". Dok je boravio u Firenzi velika kuga pogađa živote mnogih ljudi i od nje mu umire i otac. Ta strašna bolest inspirira pjesnika na njegovo najpoznatije djelo - zbirku od sto novela "Decameron" (1348. -1353.). U svoje doba Boccaccio je bio cijenjen i zbog svojih učenih spisa na latinskom jeziku. Godine 1353. Boccaccio piše "Život Danteov" i u njemu naziva njegovo djelo "božanstvenim". Likovi: Musciatto Franzesi, Ser Ciappelletto, braća lihvari, fratar, Saladin, Melkizedeh, Landolfo Rufollo, Turci, žena sa otoka Krfa Tema: Nepromišljenost, lakovjernost i naivnost svećenstva i ljudi tadašnjeg vremena koja se očituje u prevari jednog od najvećih grešnika, Ser Ciappelletta, koji je izigrao fratra, ljudska nepromišljenost tj. pohlepa i težnja za što većim i bržim bogaćenjem često dovodi do propasti i siromaštva Sadržaj: Ser Ciappelletto Musciato Franzesi, bogat i ugledni trgovac postavši vitezom morao je otići u Toscanu. Svoje poslove povjerio je nekolicini ljudi osim utjerivanja dugova Burgunđanima. Međutim, Musciatto je pronašao pravog čovjeka za taj posao - Ser Ciappelletta. On prihvaća posao te na Musciattov nagovor nastani se kod braće lihvara. Nakon što se Ser Ciappelletto razbolio braća lihvari ne znaše što s njim zbog njegovih silnih grijeha, no on to začu te im odgovori da se ne brinu nego da dovedu svetog i bogobojaznog fratra. Oni mu dovedu jednog starca, cijenjenog fratra, da se Ciappelletto ispovijedi. On prevari fratra, a ovaj povjeruje u njegovu nevinost i svetost. Kada su braća čula da će Ciappelletto biti pokopan u Crkvi prestaše se brinuti. Nakon posljednje pomasti Ciappelletto umire, te fratar pozove sastanak i na njemu govori o tome kako je Ciappelletto sveti čovjek na što se fratri složiše. Na pogrebu fratar ljudima ispriča o Ciappellettovom životu, nevinosti i svetosti te ga narod proglasi svetim. Uvečer Ciappelletto biva pokopan u kapeli. Židov Melkizedeh i priča o tri prstena Saladin, protrativši sav imetak, pokuša izvući novac iz bogatog ali škrtog Židova Melkizedeha te ga pozove u svoju kuću. Saladin ga, htjedeći ga iskušati, upita koju vjeru smatra pravom: židovsku, saracensku ili kršćansku. Melkizedeh bješe mudar i uman čovjek te shvati Saladinovu namjeru i pripovjedi mu priču o bogatom Židovu i tri prstena. Melkizedeh je tri prstena usporedio s vjerama te mu Saladin prizna svoju nakanu i ovaj mu posudi novac koji mu Saladin vrati i da Melkizedehu velik i častan položaj na svom dvoru. Landolfo Ruffolo Novela govori o trgovcu Landolfu koji je živio u gradu Ravellu gdje žive bogati ljudi. Landolfo je bio bogat, te je svoj novac uložio u brod, te otputovao na Cipar prodati robu što se pokazalo lošim zbog velike konkurencije, pa je postao gusar što se pokazalo kao dobra investicija. Pljačkao je brodove (turske), te se na taj način jako obogatio. Jedne noći zapuhao je vjetar i vidjevši da se brod ne može suprotstaviti vjetru skrije se u zaton. Iste su večeri doplovila dva turska broda u zaton koja prepoznaše Landolfov brod. Turci su poslali naoružane ljude na kopno kako nitko ne bi pobjegao, a čamcima su opkolili Landolfov brod. Zatim su zarobili Landolfa, te su mu oteli plijen. Sljedeći dan more je bilo mirno, no uvečer je zapuhalo te je oluja bacila turski brod na hrid u kojem je bio zarobljen Landolfo. Brodolomci su se hvatali za ostatke broda, pa se tako Landolfo uhvatio za jednu dasku. Sljedećeg, vedrog dana, Landolfo se probudio na dasci, no nakon što ga je prevrnula s daske neka škrinja koja je doplutala, Landolfo se uhvati za škrinju. Landolfo je bio veoma gladan i iznemogao te je u nesvijesti proveo vrijeme, sve dok nije doplovio do otoka Krfa. Tu ga je zatekla jedna žena koja je prala posuđe, te ga odvukla na obalu i odnijela kući. Žena ga je njegovala nekoliko dana dok se nije oporavio. Kad se oporavio ona ga otpremi na put za Ravello. Sa sobom, Landolfo je ponio i dragulje koje je pronašao u škrinji. Prije Ravella, stao je u Traniju gdje je dobio konja i robe ispričavši što mu se dogodilo. Kada se vratio u Ravello prodao je dragulje, te od novca koji je za njih dobio, pošalje nešto ženi na Krfu, a nešto ljudima u Traniju, te odluči kako će pošteno živjeti do kraja života i neće ulagati u svakojake investicije. Analiza likova: Ser Ciappelletto Gizdavko, niska rasta, notar, pokvaren, lažac, volio unositi razdor među prijatelje, rođake, sudjelovao u ubojstvima i zločinima, strašno psuje, nikad nije zalazio u crkvu i za sitnicu je kleo Boga i svece, opak, lopov, zalazi u krčme, žene su mu se milile kao psu batine. Fratar Svet i bogobojazan starac, praznovjeran jer vjeruje Ciappellettu koji je čista suprotnost onome kako se opisuje. Saladin Od čovjeka niska roda postao babilonski sultan, živio raskošnim životom, te na taj način protratio umetak. Melkizedeh Uman, mudar čovjek, lihvar koji je posuđivao uz velike kamate, veoma škrt. Landolfo Rufollo Bogat trgovac koji je pohlepi platio danak jer mu nije nikad bilo dosta bogatstva, pa je stalno pronalazio načine kako da se još više obogati dok na kraju nije postao puki siromah, no onda odlučuje pošteno živjeti. |
- 21:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE
|
PETAR HEKTOROVIĆ: Bileške o piscu: Pripadao je hrvatskom uskom krugu hrvatskih pisaca XVI. stoljeća. Rodio se 1487. godine u starom gradu na Hvaru, u istaknutoj plemićkoj obitelji. Školovao se u Splitu, gdje je stekao prvo humanističko obrazovanje, znanje latinskog jezika i filozofije. Nasljednjik bogata očeva imanja na Hvaru i Visu, Petar je proživio kugu na Hvaru, a 1539. godine i provalu turaka na otok, pred kojima je bježao u Italiju. Vratio se nakon godinu dana i našao sve u neredu. Hektorović je doživio dugu starost i umro u Starom gradu 1572. godine. Tema: Trodnevni lov Likovi: Nikola, Pasko Kratki sadržaj: Prvi dan Nikola i Pasko otkrivaju nam veliku radost opisivajući svoj Tvrdalj, načine ribanja, ribe i ribarski pribor, jela i vrijeme objeda, večere i počinka, razgovor i pjevanje za vrijeme veslanja i odmora i ostale djelove puta. Obišavši cijelo mjesto i dočekavši večeru i počinak s kojim završava prvi dan. Drugi dan Već na početku drugog dana plovidba je ispunjena bugaranjem, najprije Paskovim pa Nikolinim, pa zajedničkim u dva glasa. Drugi dan završava s pjevanjem i pripjevanjem pitanja i odgovora, čime se nesumljivo opterećuje pjev. Treći dan Početkom trećeg dana u epizodi s galijom koju će sresti na svom putu, opet u središtu pažnje bili Tvrdanj i to u punoj ljepoti, sa svojim zidovima, kamenim stupovima, lozom, čempresima, i drugim ljepotama što ga krase. Analiza djela: Ribanje i ribarsko prigovaranje je najpoznatije djelo Petra Hektorovića, tiskano je prvi put u Veneciji 1568 godine. “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je epski spjev kojeg je Petar Hektorović posvetio svom prijatelju, hrvatskom vlastelinu J. Brtučeviću. Ovo djelo spada u putopis tj. to je trodnevni izlet morem. Put je vrlo vjerno prikazan realističkim postupkom. “. . . Koga istezaše, zubaca veloga. Nikad jih brojaše: drugi, treti, peti, . . . “ Pjesnik nalazi odmor u dodiru s prirodom te u epu iskazuje doživljaj ljepote. U djelu je prisutna “humanistička nota“ tj. odnos pjesnika patricija i ribara (pjesnik ne pravi razliku u staležima več uči od ribara, te se divi njihovom znanju). Razgovor među njima je iskren, te cijeni poštenje i bistroću ribara (naziva ih braćom). U djelu su zapisane i dvije bugaščice: 1. “O kraljeviću Marku i bratu mu Andrijašu” što je ujedno i prva zapisana narodna pjesma. “. . . Dva mi sta siromaha dugo vrime drugovala, Lipo ti sta drugovala i lipo se dragovala, Lipo plinke dilila i lipo se razdilila, I razdiliv se opet se sazivala. Već mi nigda zarobiše tri junačke dobre konje dva siromaha, Tere sta dva konjica mnogo lipo razdilila. . . . “ 2. “O Radovanu Siverincu” “. . . Kada mi se Radoslave vojevoda odiljaše Od svojega grada divnoga Siverina, Često mi se Radoslav na Siverin obziraše Tere to mi ovako belu gradu besijaše: Ovo mi te ostavljam, beli grade Siverine, moj divni grade. . . . “ U “Ribanje i ribarsko prigovaranje” zapisane su i lirske pjesme i balade ”I kloče djevojka”, “Majka mu je lipo ime dala”, te čitav niz narodnih mudrosti, pitalica, poslovica... Ugledavši grad Split pjesnik se sjeti velikog Marka Marulića te mu je spjevao stihove u njegovu slavu. |
- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #
JOSIP KOZARAC: TENA
|
1.BILJEŠKA O PISCU Josip Kozarac je jedan od najznačajnijih pisaca hrvatskog realizma. Rođen je 1858. g. u Vinkovcima, gdje je i umro 1906.g. Iako je po zanimanju bio inženjer šumarstva, već je s 18 godina počeo objavljivati književna djela. Najvrjedniji je njegov doprinos u proznom pripovjedanju pa je tako u novelama zorno prikazao događaje iz života ljudi Slavonije (Biser Kata,1887.; Proletarci,1888.; Dona Ines,1895.; Tena,1894.). Ekonomske i socijalne probleme svog zavičaja obradio je u romanu "Mrtvi kapitali"(1889), a kritiku sistema i društva iznio je kroz roman "Među svjetlom i tminom"(1891).Napisao je i nekoliko komedija (Turci u Karlovcu, Tuna Bunjavilo, Tartufov unuk), te niz kniževnih crtica i pjesama. 2. TEMA Život slavonske žene 3. VRIJEME RADNJE 19. stoljeće 4. MJESTO RADNJE Slavonija 5. VRSTA Pripovjetka 6. LIKOVI Tena (Terezija), Jerko Pavletić, Beranek, Leon Jungman, Đorđe, Maruška, Joza Matijević, Ivka 7. KRATKI SADRŽAJ Tena je mlada slavonska djevojka i polako postaje jedna od najljepših cura u selu. U 16. godini života umire joj majka i ona ostaje sama s ocem Jerkom. U to doba kraj njezinog sela bila je češka vojska, a u njoj je bio mladi vodnik Beranek. Tena se zaljubila u njega i prvi put u životu osjetila ljubav, no došla je zapovjed i Beranek je morao krenuti u Bosnu. Nakon Boranekovog odlaska, Tena je nosila crninu i povukla se u sebe. Nedugo zatim u selo je došao bogataš iz jedne pariške tvrtke, zvao se Leon Jungman. Kada je opazio Tenu, odmah mu se svidjela, ali Tena je i dalje bila povučena. Leon je organizirao primanja u svojoj velikoj i prostranoj kući, misleći da će Tena doći. Došle su sve seoske cure, ali Tena nije. Tada je Leon pričao s Teninim ocem Jerkom da pošalje Tenu na primanje. Jerko je uspio nagovoriti Tenu da ode na primanje i sam ju je otpratio do Leonove kuće. Na primanju sve su se cure nabacivale Leonu, ali on je samo gledao Tenu. Prišavši Teni, pokazao joj je svoju kuću. Tenu se dojmio sav taj raskoš i bila je očarana njime. Tena nije voljela Leona, ali bila je kod njega zato da osjeti čari luksuznog života. Leon je i dalje organizirao primanja, a na njima je svirao ciganin Đorđe. Iako je bio ciganin, on se Teni sviđao. Nakon izvjesnog vremena, Tena je prevarila Leona s Đorđom. Cijelo selo je ogovaralo Tenu i došao je glas do Leona. Leon je znao da ga Tena ne voli. Leon je dobio premještaj, a Tena je ostala bez luksuznog života. Pošto je Tena bila s Leonom, on je uzdržavao i njezina oca, a nakon Leonovog odlaska on je zapio sav novac, a kuća i zemljište su dani na dražbu zbog neplaćenog poreza. Tenu to nije zanimalo jer joj je ostalo puno haljina i novca od Leona. Nakon što je potrošila taj novac, morala je smisliti način kako će živjeti. Našla je Jozu Matijevića. Osvojila ga je na jednom plesu, a usto je bila i s Đorđom. Tako je živjela s dvojicom ljubavnika. Jozo je imao ženu Ivanku, ali za nju nije previše mario zato što je imao Tenu. Tena se doselila kod Joze i preuzela vlast u kući. Jozo bi znao često vikati na Ivanku, pa se ona žalila Teni i molila je za zaštitu. S vremenom Ivanka je postala prijateljica s Tenom. Kod Đorđa je bila još teža situacija, on je redovito tukao svoju ženu Marušku i maltretirao je. Sav novac koji je Đorđe zaradio, odlazio je Teni. U međuvremenu je Ivanka ostala trudna, a jedna ciganka je donijela Maruški veo koji je zaražen vodenim kozicama. Maruška je dala veo Teni i Tena se razboljela. Usto su ciganka i Maruška uvjerile Đorđa da je Maruška trudna. Tena je od bolesti dobila plikove po licu i više nije staroj Teni. Ivanka je rodila i nakon poroda se proljepšala , a kada je Jozo vidio Tenu onakvu, nije mu više stalo do nje. Tada se pojavio Đorđev navodni sin i on više nije htio uzdržavati Tenu. Nakon što se oporavila, Tena više nije bila ona stara, postala je starija. Nakon završetka rata češki vojnici su se vratiili u selo da bi otkupili zemlju i tu se nastanili. Kada je Beranek vidio da je na prodaju Tenina kuća i zemljište za vrlo malo novac, odmah je dao polog. On se radovao ponovnom susretu s Tenom iako je strepio hoće ga Tena primiti pošto je u ratu ostao bez desne ruke. Njihov susret nije bio sretno sjedinjenje nakon drugog vremena. Beranek je ostao na imanju s Tenom da iznova podigne zapuštena polja i pruži mlađem pokoljenju ljepši život. 8. LIKOVI Tena U mladosti Tena je bila cura koja nije potpuno bila svjesna svoje ljepote. S vremenom, odnosno nakon svoje prve ljubavi, počela je shvaćati koliko je ljepota bitna za ugodan život jedne seoske cure. Uvijek je gledala na svoje dobro bez obzira kako to utječe na druge. Nije imala nimalo srama što je selo ogovara, zapravo, moglo bi se reći da je prkosila selu i stvarala zavist među drugim seoskim curama. Na kraju je imala sreće što joj se vratila prva ljubav kod koje je pronašla svoju sreću. Beranek Mladi vodnik u Češkoj vojsci koji se istinski zaljubljuje u Tenu i na kraju rata se vraća Teni i s njom provodi ostatak svog života. Leon Bogati čovjek koji dolazi u Slavoniju da bi zaradio novac, a usput da ne bude sam spetlja se s Tenom. Bio je mlad, ljepuškast, sitnih vatrenih očiju, crnomanjaste puti, guste, tamne kose, a plavih brkova. Đorđe Cigan koji svira gusle. Tena ga koristi kao izvor novčanih prihoda. Grub prema ženi, tuče je, maltretira, ponižava. Jozo Želio se oženiti Tenom još dok je bila cura, ali ga onda nije htjela, sada ga koristi samo kao sredstvo pomoću kojeg se uzdržava. Grub je prema ženi. Ivanka Pokorna žena. Bila je sitna, ali nakon poroda se proljepšala. Morala je podnositi drugu ženu u kući i biti podložna njoj. Vrlo plemenita žena, jedina je pomagala Teni dok je imala vodene kozice. Maruška Žena kojoj je bilo dosta što je druga žena. Pomoću varke pridobiva muža. 9. PSIHOLOŠKA ANALIZA TENE Kroz pripovjetku su vrlo dobro oslikane Tenine psihološke osobine. Ona je odlučna, svjesna kako može opstati u tome vremenu i sredini, ali je pomalo ohola i sebična, jer ne misli na to da svojim postupcima ugrožava sreću drugih. Njenu tužnu sudbinu predodredila je njena nesretna prva ljubav i siromaštvo pa je odlučila da njen odnos prema muškarcima ne vode njeni osjećaji nego potreba da se osjeti voljenom i zaštićenom. "A ona, visoka, ohola kao jelen, uzrujana i rumena, odišući ružinim mirisom, samo bi časimice sjekla okom po Leonu da vidi koju on najviše motri. Njoj je bio Leon kao i Đorđe, jer ona nije više znala što je ljubav. Ona je bila u onom sretnom raspoloženju te je osjećala da joj se svatko divi, da je svatko ljubi, a ona da ne mora nikoga." "U njenu srcu, u njenu poimanju svijeta i života nastala je nova tvorba, njena čuvstva počela su se u novom obliku kristalizirati, a taj oblik činio se njojzi sada puno prirodniji od onoga kada je jednoga vodnika ljubila." |
- 21:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #
VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI
|
1. BILJEŠKA O PISCU Pisac hrvatskoga realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom "Pavao Šegota" (1888) u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim žvotom. Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr. 2. LICA Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipančić, Alfred, Getruda 3.VRIJEME RADNJE XIX. st., doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata 4.MJESTO RADNJE Senj, koji je u to vrijeme bio zatvoren i izoliran od svijeta. 5.TEMA Propast jedne havatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja; intimna tragedija Lucije; povijesno - politički trenutak Senja. 6.KRATKI SADRŽAJ Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić je postao natporučnik, ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od Ante, a kad su se vjenčali, bilo joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom nakon čega se društvo razišlo. Winter je napustio Senj. Jednom prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise. Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoč tome što je vidjela vlastitim očima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario. Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju nije htio niti malo novca odvojiti da bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala, učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački. Juraj nikako nije mogao završiti studij.Četiri su se godine školovanja oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipančić je prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu se osvetiti zbog načina kojim postupa prema njoj. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu posao koji ga jako privlači, pokušavajuci ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500 forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio od upale pluća. Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. godine s prijateljom Alfredom. S vremeno,m Lucija se jako zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i Alfred su otisli i nisu se više javljali. Luciji su jos uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odlučuje na prevaru i zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne prepoznaju. 7.LIKOVI Ante Stipančić Htio je pod bilo koju cijenu plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti izvan kuće glavni, kao što je bio u kući. Želio je biti najutjecajniji u različitim stvrima, ali nije mogao jer to jednostavno tako ne ide u životu, a nije išlo zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama, pošto vlastitog nije imao. Otac i majka bili su mu krčmar i krčmarica i za njihov stalež, u ono doba, vrlo bogati ljudi. Od njih je kao jedinac primio odgojem svoje osobine koje su mu ostale kao neotklonjiva volja na svakom dijelu života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i majka zaista bili i gledati u davninu da potraži plemičko podrijetlo, koje nije mogao naći jer ga nije niti bilo. Ali držao se svejedno plemićem. Znao je od svačega po nešto, a od svega ništa. Zato je ipak tvrdio da je učen čovjek. Kod kuće je bio strah i trepet u obitelji, a “mali” su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada pozdravom odvraćao. Ipak nije ispijevao zbog svoje nesigurnosti u svakom koraku. Svojim položajem je bio nezadovoljan. Sin mu je bio svjetlo života, u njega je vidio umjesto cijele obitelji. Kćer i ženu je ignorirao. Jurju je davao beskonačno mnogo novaca, ne bi li samo završio studij, dok za Luciju “nije imao” dovoljno novaca. Želio je da Juraj naslijedi njegovo mjesto i samo se prema njemu ponašao kao da je čovjek. Život mu je završio na ruševinama. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i kćeri koje su se jedine brinule o njemu. "Otac Stipančić se ponaša kao da je njegov sin najpametnije dijete na svijetu te ga tjera da uči, a ne pita ga za njegovo mišljenje. Prestrog je i pretjeruje hvalisanjem što će dovesti do raspada obitelji." Valpurga Stipančić U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, iako se to katkad i protivilo njenom mišljenju. Čak i kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i loše osobine, nije odustala od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Kad su se rodili Juraj i Lucija pokazala je pravu majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić gotovo da joj i nije dao pristup njenom sinu jer je vjerovao da bi ga razmazila. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo Stipančića, ispunjavala je želje Luciji, jer je bila takva osoba koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon Stipančićeve smrti, mnogo je patila. Morala se zbog siromaštva preseliti u malenu kućicu s Lucijom. Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim samoubojstvom i kad je svoje ime promijenio u mađarsko, još je uvijek nastavila davati mu svoju ljubav koju je imala u beskonačnom izvoru svoje duše. Martin je bio zaljubljen u Luciju. Kada je vidjela koliko Lucija pati zbog Alfreda, otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo, ali da se potpiše kao Alfred. Sve je željela dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca. " Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipančić i Lucija živjeli na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava izustila ni riječ…" Lucija Stipančić Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu tome ipak je imala hrabrosti suprostaviti se ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno ponašati. Upravo zbog te izoliranosti od svijeta je pala u ruke nevinosti i istinitosti Alfredovih namjera te ga je voljela samo istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka. Ona jednostavno nije mogla shvatiti Alfreda i žalila je za svojom mladosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti. Zavoljela je Martina Tintora koji je bio s njom u posljenjem titraju njenog života, ali sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Iako je Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Sada ljubav nije bila dovoljna da je održi živom. "...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom..." "Da, majčice vi biste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose." Juraj Stipančić Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život. Kada je bio još malen, dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u mađarsko i više se nije javljao. "Stari Stipančić vrlo je tužno završio svoj život te je umro u jadu, bijedi i bolesti. Sina to nije baš pogodilo već mu je u interesu samo novac zbog kojeg je i došao k preostaloj obitelji u Senj." 8.O DJELU Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena s obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je djelio sva iskustva. Juraj mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka, ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada” jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok je Juraj uživao, umjesto da se primio knjige kada mu je bila pružena prilika da bude netko, a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bio anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za sve njih, čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin i njegove potrebe za novac bi bile opravdane. Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane, Valpurga je u sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od silnog davanja, a da nema nikoga da joj uzvrati Valpurga prva napustiti obitelj, ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija, iako tlačena kao i njena majka, imala je osobu koja ju je voljela samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao nego je otišao i nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije imala ograničenja kada bi došle u pitanje želja njene djece, dala je sav novac koji je uspjela dobiti prodavši sve što je mogla Jurju, nakon čeka je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u kojeg se Lucija zaljubila.Kada je Ante umro, sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean vječnog mira, a Juraj otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja je od jada i sama se pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti. |
- 21:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Držić - SKUP
|
ŽIVOTOPIS: Marin Držić rođen je 1508. u Dubrovniku u pučanskoj obitelji, a umro 1567. godine. Jedno vrijeme boravi u Sieni gdje upoznaje talijansku renesansnu komediografiju. Književni je rad započeo kao lirik (pisao je ljubavne pjesme u duhu petrarkizma), no ubrzo se u potpunosti posvetio drami. Okušao se u svim dramskim vrstama: komediji, pokladnoj igri, pastorali i tragediji. Bio je najizvođeniji dubrovački dramatičar. Djela: pastirske igre ''Tirena'', ''Venera i Adon'', ''Grižula''; pokladna komedija ''Novela od Stanca''; komedije ''Dundo Maroje'', ''Arkulin'', ''Skup''; tragedija ''Hekuba''. KNJIŽEVNI ROD: drama VRSTA DJELA: komedija TEMA: Tema je komedije u svojoj osnovi patološka i pretjerana škrtost, ali bi se općenito moglo reći da se radi o filozofiji pristupa životu, renesansnom svjetonazoru, odnosu prema materijalnim dobrima, ljubavi, kao i odnosu između starosti i mladosti. MJESTO I VRIJEME RADNJE: Komedija se zbiva u Dubrovniku, u Držićevo doba, dakle u 16. stoljeću. To je razdoblje renesanse i prevlasti humanističkog nazora na svijet. Sama se radnja zbiva u rasponu od dva dana, tj. određuje je skrivanje, nestanak i ponovni pronalazak Skupovog blaga, odnosno sklapanje, raskidanje i ponovno sklapanje zaruka. O PROLOGU ''SKUPA'': Na samom se početku predstave na pozornici pojavljuje satir, lik poznat iz književne vrste pastorale, mitsko biće koje živi u šumi. On najavljuje predstavu, komediju o starom škrcu i uvodi publiku u drugu, kazališnu stvarnost govoreći joj da poistovjećuje sebe kao glumca s likom kojeg glumi ('I Stijepo sam i satir sam') i predstavljajući Njarnjase, glumačku družinu koja će igrati predstavu ('Njarnjasi, kako znate, večeras festižaju. (...) ovo je Njarnjas-grad, Njarnjasi ga su zidali, Njarnjasi ga gospoduju'). Samo je ime Njarnjasi igra riječi koja označave one koji su gospodari, koji vladaju, dakako, u svom zamišljenom, kazališnom Njarnjas-gradu. Satir potom tumači o kojoj je komediji riječ i koja je osnovna nit fabule. Najavljuje se i osnovni karakterni sukob na kojem će se temeljiti komedija: to je sukob između škrtosti i uživanja u blagu, između starosti i mladosti, a ponajviše između snaha i njihovih, nikad zadovoljnih, svekrva. Satir spominje da je komedija 'ukradena' iz neke prastare knjige, tj. od Plauta. Rimski komediograf Tit Makcije Plaut je u 3. stoljeću pr. Krista napisao komediju sličnog sadržaja pod nazivom ''Ćup sa zlatom – Aulularija''. FABULA (PO ČINOVIMA): 1. U prvoj sceni razgovaraju dvije služavke, mlada Grube, služavka vlastelina Džive, te stara Variva, služavka škrtog starca Skupa, o udaji Skupove kćeri Andrijane koju otac želi dati nekome tko je bogat i ne traži miraz, no Andrijana zbog toga pati jer voli samo mladog Kamila. Pored toga, Skup se panično boji da će ga netko opljačkati, tj. da će mu uzeti blago koje je pronašao u kući i koje drži u tajnosti u jednoj zemljanoj posudi te zato neprestano razmišlja gdje da ga sakrije i kako da se ponaša da ne bi privukao pažnju mogućih lopova koje vidi u svima koji ga okružuju, pa čak i u najbližoj rodbini i posluzi. Najveći mu je problem taj što bi morao izići iz kuće zbog brojnih poslova, no boji se ostaviti zlato bez nadzora. Variva javlja Kamilu da Skup želi udati kćer za nekog starca koji ne traži miraz. Čini se da će taj starac biti upravo Kamilov stric Zlati Kum kojeg njegova sestra, Kamilova mati Dobre, nagovara da si nađe mladu ženu koja bi mu pod stare dane bila oslonac kad već nema vlastite djece. Malo-pomalo razgovor ih navede na Skupovu Andrijanu koju Dobre ipak ne odobrava. 2. Kamilov sluga Munuo priča kako mu je gospodar zaljubljen, nesretan i kako se zbog svega toga ponaša kao da je poludio. Skup i Zlati Kum počinju dogovarati detalje oko ženidbe, a Skup je oduševljen njime jer ovaj razumno govori o potrebi štednje, istovremeno ne tražeći miraz. Variva juri Kamilu s vijestima da je ženik upravo njegov dundo Zlati Kum, dok Munuo, koji vidi da će njegov gospodar posve poludjeti, nastoji pronaći neko rješenje. Zlati Kumov sluga Pasimaha, udvarajući se Grubi, prenese vijest da mu se gospodar zaručio za Andrijanu. 3. Dživo tumači Dobri, koja se još uvijek nada da Skup neće udati Andrijanu za Zlati Kuma, da joj se sin Kamilo zaručio s Andrijanom. Dolazi i Gruba koja javlja kako je Kamilova ludost sve gora, ali samo ona zna da je to sve zapravo dio igre. Zlati Kumovi sluge Pasimaha i Drijemalo dolaze u Skupovu kuću noseći stvari za svadbu kao da je ona već gotova stvar, ali ih Skup istjera iz kuće misleći da su ga došli opljačkati. Skup potom odlučuje sakriti svoju škrinjicu s blagom na mjesto gdje je nitko ne smije tražiti - u grob u crkvi, no nije primijetio da sve prati i prisluškuje Kamilov sluga Munuo. 4. Zlati Kumu dolazi Pasimaha i kaže kako ih je Skup istjerao, na što Zlati Kum otkazuje svadbu, misleći kako mu budući tast nije normalan. U tom trenutku iz crkve izjuri Skup vičući kako je pokraden, a Munuo, koji je uzeo Skupovo blago, sreće Grubu i nagovara je da se uda za njega govoreći joj kako je bogat. 5. Skup i Kamilo razgovaraju, no dolazi do nesporazuma. Kamilo mu govori kako želi Andrijanu, a Skup misli da želi njegovo blago. Za to vrijeme Munuo bježi s blagom, ali ga opazi prijatelj Pjerić i prisiljava da pođe s njim Kamilu. Kamilo konačno otkriva Skupu da je zapravo već oženjen njegovom kćeri Andrijanom, dok Zlati Kum izjavljuje kako je njemu svejedno jer se ionako ne namjerava ženiti. U zadnjoj su sceni prisutni Skup, Kamilo, Zlati Kum, Dživo i Pjerić koji dovodi Munua s blagom. Završetak drame nedostaje. KARAKTERIZACIJA LIKOVA: SKUP je glavni lik, nositelj dramske radnje, lik koji svojim karakternim osobinama nosi komiku cijele drame. On je utjelovljenje bolesne škrtosti i u svim ljudima oko sebe vidi potencijalne lopove. Svojim nepovjerljivim ponašanjem pokvari svadbeni dogovor sa Zlati Kumom, ali i ostane bez svog blaga, usprkos tome što pri njegovom skrivanju nije prezao ni pred otvaranjem grobova u crkvi i premetanja ljudskih kostiju. ANDRIJANA i KAMILO nisu dublje analizirani likovi. Oni su tipovi 'uzdišućih' ljubavnika, nepokolebljivih u svojim emocijama te su oličenje ljubavi koja na kraju uvijek pobjeđuje. Služavke VARIVA i GRUBA predstavljaju sukob između starih i mladih. Gruba je puna erotskih nagovještaja, uvijek spremna na igru riječima pri zavođenju, zalaže se za ljubav između Kamila i Andrijane, dok Variva nastoji sačuvati svoj životni mir priličan starijoj osobi, a jedina joj je ambicija biti što bliže kućnom ognjištu. DOBRE, Kamilova majka, primjer je dosadne svekrve kojoj nijedna snaha nije dovoljno dobra i koja se bavi time da posreduje u ženidbi drugih na temelju njene racionalne prosudbe. S druge strane, ipak popušta zbog dobrobiti svog sina. ZLATI KUM i NIKO, Dobrina braća, tip su ljudi 'kojima svaka dlaka smeta' i koji su posve zaboravili da su i sami nekad bili mladi. Bogati Zlati Kum nije siguran ni da se želi, ali ni da se ne želi vjenčati. Dovoljan je jedan Skupov ispad nepovjerljivosti pa da, srećom po komediju, odustane od vjenčanja. Niko također iznosi konzervativno mišljenje da mladi nepromišljeno i glupo srljaju u brak i protiv je vjenčanja Kamila i Andrijane. MUNUO, sluga Kamilov, u skladu s renesansnom filozofijom smatra da je najvažnije pomoći samome sebi. On je primjer lukavog sluge koji, pomažući svom gospodaru, vrlo često preuzima konce raspleta u svoje ruke. Cilj njegova udvaranja je Dživova Gruba. PASIMAHA i DRIJEMALO sluge su Zlati Kuma koji žive u zavjetrini svog bogatog gospodara i uživaju blagodati njegova bogatstva. Primjeri su lijenih i proždrljivih ljudi kojima je u životu najvažnije dobro jesti i spavati. |
- 21:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Carevo novo ruho
|
Pisac:Hans Christian Andersen Mjesto radnje: Veliki grad Vrijeme radnje: Prije mnogo godina Glavni likovi: Car, lopovi(tkalci), carevi podanici Kratak sadržaj: Prije mnogo godina živio je car koji je mislio samo na svoje ruho. Jednog dana dođu dvije lopuže, predstavivši se kao tkalci. Oni kažu caru da će sašiti novo ruho te svatko tko ga ne vidi znati će se da je glup. Car lopovima da puno zlata, srebra I svile. A lopuže sve to trpaše u svoju torbu. Tkalci zatraže još više srebra, zlata I svile, a u tkalački stan ne dospije niti jedna nit. Car je poslao svog starog ministra da pogleda kako napreduje tkanje. Kada je ministar došao u tkalački stan nije vidio ništa jer nije ni bilo ničega, a ministar pomisli da je glup. Lopuže započnu nabrajati sve šare, a ministar rekne da su vrlo lijepe. Kada dođe caru nabroji mu sve boje I šare koje je “vidio”. Zatim car pošalje svog drugog službenika, a sa njim bude isto kao I sa ministrom. Na kraju ode I sam car sa grupom odabranih službenika, ali ni car nije vidio ništa te pomisli da je bolje da se pretvara da vidi ruho nego da drugi misle da je on glup… I tako se car pretvarao da oblači novo ruho. Kada je izašao pred puk nitko nije ništa vidio, a jedno dijete u taj čas poviče “car je gol !!!”, a za njim I cijeli puk. Car je nastavio još ponosnije hodati ne obazirući se na puk… |
- 21:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Svibanj 2008 (9) Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
želite li neku lektiru koja trenutno nije na blogu, javite ISKLJUČIVO i SAMO na e-mail void_gk@net.hr Vlasnik bloga:Andrej Lektire na blogu: STRAH U ULICI LIPA DON QUIJOTE Alkar DECAMERON RIBANJE I RIBARSKO PRIGOVARANJE JOSIP KOZARAC: TENA POSLJEDNJI STIPANČIĆI SKUP Carevo novo ruho |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
