29.09.2007. subota
Donnie Has Left (T)His Town
Throught Sky Blue Rooms
|
Upravo je otišao. Prije nekih pola sata. Dok sam se sve više udaljavanja od mjesta gdje me ostavio da stojim, cijelim tijelom sam osjećala neku čudnu mekoću, kao da se pomalo gubim – osim u grlu koje se opet stezalo. Hodala sam kao po oblacima, jedva svijesna kuda idem. „Ideš u grad? Trebala si još prije. Lijepo je“ doviknula mi je ona ljubazna starica dok sam prolazila stepeništem ispod moje kuće. Iako ona toga nije bila svijesna, rekla je nešto čega sam nažalost bila još više svijesna dok sam išla prema kafiću u kojemu me čekao. Trebala sam još prije: navalačimo se već godinu dana da bi ja shvatila da ga zapravo želim. I on sada mora ići na faks. Iako mi to nije bila namjera, ponašala sam se hladno. Ovaj tjedan sam u borbi sa svojim osjaćajima – mislila sam da više ništa ne osjećam, ali to je potisnuo strah, jer sam znala da će me ostaviti ovdje, samu u ovom gradu... Dok je odlazio, uputila sam mu najveći osmjeh i ostala stajati dok mi se nije izgubio s vidika. Tada sam kao iz nikuda čula pjesmu u glavi: Through Sky Blue Rooms. I znala sam da će mi nedostajati. Jer sam napokon bila iskrena sa sobom – nedostajat će mi jako. „Still my soul's left As he ran away Chasing his with blindfold eyes Leave me to linger On his every word Follow him through sky blue rooms...“ Iako u ovom trenutku nisam nešto rječita, morala sam ovo zapisati. |
26.09.2007. srijeda
Memories In Formaldehyde
|
Nisam bila kukavica onaj put. ali, nažalost, to je bilo previše hrabrosti za moje jadno zdravlje. odgađala sam trenutak odluke lažući sama sebi, ali onaj mali tračak prijašnje osobe u meni je podigao tu vražju stvar i nazvao ga. ne sviđa mi se njegov glas. ostaje do ponedjeljka... odlučila sam ne napraviti istu pogrešku kao sa cjenjenim gospodinom kvazisavršenim - ja ne funkcioniram na taj način, ja ne mogu ispasti plastična ni da želim. ponovno me osjećaji obuzimaju - osjećam staru bujicu u sebi dok pokušavam prilagoditi svoje riječi. ne znam koga volim, ali, da, volim. kao u vrtlogu moje kose... "jednoga će dana samo nestati" ne sviđa mi se njegov glas... prenaglila sam prošli put, on me ne razumije. on me vidi, lišenu onoga čega želim biti lišena, ali me ne razumije. danas sam osjetila nevjerojatnu fizičku bol, sve napore sam uložila da ne ispustim vrisak. tako je nekako i sa emocijama. to je krik koji se u meni gomila vać godinama, potreba za razumijevanjem. potreba za nekim tko će me razumijeti i tko će suosjećati, sa svojim Maxom Demijanom... sa nekim tko shvaća. Danas, sam, isto tako, osjetila jedan poriv koji mi se nije javio već godinu dana - poriv da odustanem od sebe, svojega karaktera, preemotivnosti, od svega što me čini onakvom kakvom jesam. moj pogled nosi nevjerojatnu ljepotu koju će malo ljudi ikada doživjeti, ali nosi i samodestruktivnost, nevjerojatne korake unazad, mane koje nemam hrabrosti otkriti. barem ovdje ne želim skrivati svoje slabosti. |
23.09.2007. nedjelja
My Baby's Going Away
Teenage Recoil
|
zar nije blesav, ali opet nevjerojatno ironičan osjećaj kadadobiješ ono što želiš, a nakon toga se osjećaš potpuno ravnodušno? *slijedi post o (a)tipičnoj tinejđerskoj vezi* Ne mogu reći da sam bila zaljubljena, ali, da željela sam ga. Bila sam uvjerena da se ohladio, i tek kada sam shvatila da ga neću više vidjeti - poželjela sam ga. Jučer sam ga, pomalo zasljepljena dimom i atmosferom, vidjela nakon nekoliko mjeseci. bilo mi je jasno da me opet želi, ali moram priznat da nisam očekivala u toj mjeri. "nisam želio navaljivat, izgledao bi kao neki čudak" "ja volim čudake" rekla sam naslonjena na njegova prsa. bilo je neobično senzualno samo slušati ubrzano kucanje njegova srca. "ti si posebna" "prvi put mi je to netko rekao" prvi puta sam se osjećala voljeno zbog onoga tko sam, a ne zbog svoje uloge. ne mogu opisati osjećaj koji me obuzeo shvativši da sam našla nekoga tko me razumije. nekoga tko ne vidi moj smiješan način pušenja, moj izgled, neobično književan način govora, nekoga tkome nije bilo važno. netko toliko jednostavan shvaća moju kompliciranu narav. toliko je oprečan meni, ali upravo zbog toga smo savršeni par. dok smo priljubljeni ležali, izgarala sam od sreće... koliko puta sam govorila kako nema šanse da upoznam nekoga kao što je on ovdje, ali cijelo je vrijeme bio blizu. izgubila sam vjeru, znam. u tom trenutku sam se oprostila od samodestruktivne naravi - Doe mi je uputila nevjerojatan osmjeh. ljubio je ono što me ubijalo. bila sam sretna. ali, the morning after je nekakav problem - osjećam se pomalo ravnodušno, ali više što ne želim imati kontakta s njim. znam i zašto - za par dana odlazi. bojim se vezati uopće. čudno kako su takve stvari meni veliki problem. ne pomaže mi što cijeli dan slušam Zeromancer i pušim jednu za drugom ("navika" koju sam posvojila nedugo nakon što sam prestala gristi nokte). ponešto se nadam da će me nešto umiriti, i skrenuti misli, ali već je kasno - ne mogu se više zavaravat. imamo još 3 dana da smo skupa. "mislim da smo iz ovog primjera naučili neš" rekao je "ne propuštat prilike. a imali smo toliko vremena" |
18.09.2007. utorak
The Scavenger’s Daughter
|
When rejoicing with my inner realm, that one time would surely be my last! Floating in midair, bodiless and seemingly free of all modern diseases, I will set ablaze my dreams once again, watching them appear and transform before my eyes. There will be no boundaries, no shame, all the deviancy of my desires will no longer be such. It would be, in fact, dancing inside myself, celebrating what I would be about to destroy When all of my tales and visions end, then the final dream can begin -... I will embrace the pain, and it will help me close. When I will have surrounded my knees, my skin will start to melt together, bones will eventually crack and finally make a homogeneous mass. "I let them in. That's why I'm not coming back." Those thought would be my last ones as I'd feel the full strength of our illness, the same one that consumed me. My arms would strain and envelop me with my own warmth, my neck would be to first to break and I would lay my head on my breasts - I have always been my own mother. The rest of my body would dissolve like clay, and once more, I would be shapeless and intrinsic, but, most notably, I would close inside myself, smothering myself and yet, allowing myself to be truthful to my past and all that was never more than potential - it would be my end, the last manifestation of everything I've created I would cave in, like an icon made of remnants. I would close in...  I would be the human Scavenger's Daughter. |
15.09.2007. subota
The New Perspective
|
„Mislim da sam ti upravo spasila život.“ Te riječi su svojoj začuđujućom opustenošću vidno iskakale iz situacije. - ne znam kuda dalje – rekao je gaseći cigaretu par minuta prije - Opusti se... nećeš dobit bolji savjet – dodala sam razgovorljivo na njegov začuđeni pogled - bijeg – nastavila sam nešto ležernijim tonom – pogotovo te vrste nikad nije rješenje. Neće doći do toga, znam, ali priznaj da pomisao nije ugodna. *** ovo sam zapisala prije par dana, nakon još jednog našeg susreta: jučer sam gledala ponovno slamanje jednog prijatelja. Ostali smo sami kod njega, i bez najave ili ikakvog znaka uznemirenosti suze su mu poteke niz lice. Pustila sam ga da se isplače i smiri. Znala sam da ne želi prekinuti šutnju, već mu je dosta razgovora. Nisam znala točno u čemu je problem, ali sam svjesna kako mu je ovih dana. -nikada ne mogu prodrijeti do tebe. -Vjeruj mi, mnogi bi to htjeli – odgovorio mi je jecavim glasom -A znaš zašto ne mogu? Jer mi ne daš. Sjedila sam tako, pušeći i gledajući njegovo zacrvenjeno lice i oči u kojima su se mješali bjes i razočaranje, upravo zbog nemogućnosti da se potpuno oporavi, što mu je ta šansa zbog okolnosti ponovno oduzeta. *** Usred naših uobičajenih pretresanja odjednom se prolomio glasan, tup, ali vrlo neugodan zvuk. Prva asocijacija je pala na vatromet, no u tom odjeku nije bilo one topline. Gledali smo se u čudu nekoliko sekundi prije nego smo istrčali na most malo iznad njegove kuće. Opčinjeno smo gledali u kamion koji je ležao potpuno uništen malo ispred nas, na jednom malenom odmorištu uz cestu. - ne mogu vjerovat... da nisam zbog tebe ostao sad doma, na tome bi mjestu čekao nju da me pokupi za *obližnje mjesto*. - pa, mislim da sam ti upravo spasila život. Vidjela sam da je bio potresen. - vidiš, sada smrt dobiva novu perspektivu. |
09.09.2007. nedjelja
The Only Reason I'm Here Is Because
You Are Real
|
Čudno je kako se u ovakvom malom mjestašcu često događaju vatrometi. ovaj put sam sjedila na svome krovu, kao izvučena iz transa i gledala to blještavilo ispred sebe i osjećala neku gotovo ljudsku hladnoću. vjerovala sam da i ti sada gledaš u taj isti vatromet, trepćeš dok te navale svijetla i boja zasljepljuju iz te blizine. hladnoća je dolazila iz pomisli da se vjerojatno zavaravam ako pomislim da se i ti pitaš gledamo li isti vatromet. najednom sam se osjećala tako osjetljivo, kao da bih umrla bez ičije ljubavi. *** Već neko vrijeme planiram napraviti pismeni osvrt na prošlo ljeto, ali nedostatak vremena je samo izgovor. povratkom u školu, vratila se sva socijalna anksioznost popraćena istim, kao i stari problemi. no, čak i mene čudi koliko se to sve pojavljuje u manjoj mjeri nego prošlih godina, i čini mi se da je pred mnom godina u kojoj ću se napokon osjećati dobro - sav trud se izgleda isplatio. promijenila sam način na koji razmišljam, ali ni na koji način nisam mjenjala svoj temeljni karakter, ono što me određuje. to je moj trijumf nad ovim mjestom, ali i nad samom sobom. sada vidim zašto je bilo potrebno doći na rub, i iskušati granice svoje vlastite izdržljivosti |
02.09.2007. nedjelja
The Last Day Of Summer
|
ovo ljeto je trajalo zbilja predugo...nakon svakog se osjećam zrelije, odraslije, no tek sada sam zapravo svijesna koliko još moram raditi na sebi da bi povratila izgubljeno, ali i rasla. tek sada shvaćam koliko je toga ispred mene. i za promjenu se ne osjećam potišteno. pogledala sam Doe u oči. nasmješila mi se. znala sam što se skriva u njenom pogledu - moje konačno odredište, i tek sam sad, nakon 3 godine, napravila korak naprijed. i što god učinim, bit će u redu, jer znam put koji će mi dati krila "mi smo trenutno na rubu svijeta, ljubavi. ali još nisam spremna poletjeti, a nisi ni ti, to ćemo učiniti skupa." smisleniji post dolazi narednih dana. |
...Of The Night
|
vratila sam se doma, iscrpljena i pripita. hm, zadnji pošteni izlazak prije nego škola počne. već sa mse danima dogovarala sa frendicama da dođu do mog malog mjesta na provod. a noć... noć me opija. sama po sebi. samo jedno piće sam si platila. zauzvrat dijelila okolo cigare. ali to nije bitno. što je bitno, zbilo se kasnije. u jednom trenutku dopizdilo mi je sve. kako su u ovog gradiću svi lokali na jednom mjestu, išla sam od kafića do kafića grleći se i upoznavajući. uvijek ista procedure: pruži ruku, pokaži smješak, dovoljno glasno kaži ime, zapamti tuđše ime, i po svoj prilici, prođi ća. legla sam kod ulice za fajrunt, ispružila se nonšalatno nazidiću i naslonila. u trenutku mi je jedna budala prišla. nisam imala boljeg posla pa sam nešto pričala s njim. u trenu sam svatila da me vidi kao pijano meso za barenje, ali mi je u pokušajima zanimljivog razgovora rekao: -muče te ljubavne brige? -ne.. samo mi je malo zlo. -od alkohola? - već sam vidjela nadu u njegovim očima. -ne, (...) - neko vrijeme smo pretresali gluposti i rekla sam kako mislim da ovdje neću upoznat nekog kao što sam ja.. - možda premalo vjeruješ. gledala sam u mjesec dok je izgovarao te riječi. budala me kasnije pokušala na silu zažvalit, i dobio je pljusku. ali stoji što je rekao. "vidiš...vjerojatno" je sve što sam rekla na to. he's got a point. dok sam tamo sjedila, svatila sam pto sam ovo ljeto upoznala: svoju mračnu, lošu stranu. rukovala sam se s njom i pozvala je na piće. nakon što sam se malo motala oko jedne frendice, krenula sam doma starim putem. bila sam blago pripita, ali glazba me obuzimama. dredg - of the room. prolazila sam dobro poznatim putem lagano se podavajući melodiji. kad sam zašla na ono jezivo stepenište, slušala sam green carnation - pile of doubt. to me podsjetilo kako sam nekada obožavala metal i uskoro sam improvizirala neki sumanuti ples na tu melodiju. savršena pjesma za taj trenutak. kad sam zašla na moju najdražu ulicu, nekim čudom pustu, čula sam billy idol - dancing with myself. kako moj jebeni ipod pogodi pjesmu. plesala sam gotovo divlje, nasred ulice, a i bilo mi je svejedno jesam li bila sama. ionako me svi poznaju, briga me, samo sam plesala i taj trenutak me ispunjavao. onda sam došla na jednu malu čistinu usred zabačene ulice i zasvirala je moja najdraža stvar u posljednje vrijeme: the cure - disintegration. punih osam minuta sam plesala potpuno po svojoj volji pod mjesečinom, udišući glazbu i puštajući ju da me ponese. onda sam shvatila, koliko je zapravo svijet iz mojega pogleda prekrasan. upijala sam trenutak i pjevala mjesečini. nije me bilo sram. hm, vidim da me ostatak alkohola već obuzima. gramatičke greške ispravljam ujutro. ponovno osjećam ljubav za sve oko mene. možda je ovo nova manična epizoda, a i da je, nije me briga. budite pozdravljeni. |
.
Doe