30.10.2005., nedjelja

neki piju od radosti, neki piju od tuge, neki piju od dosade, neki piju od pljuge...a ja pijem od jutra! Ne znam za sebe. Usta su mi još plava, a želudac mi se raspada. Glavu ne osjećam. Ne znam šta sam si napravila, šta su mi napravili. Lijepo mi je. U kurac kako mi je lijepo osjećati samo rasturenost i apsolutno ništa više. Svaki puta kad to napravim vani, drugi dan kao da ne postoji, sav mi je u magli, a to je lijepo. Već sam u osam bila pijana ko isus i to je sve što sam htjela. Da mi bude lijepo. Pili smo i rakiju. Ne znam više koji bendovi su mi bili dobri, a koji ne jer sam skakala na sve, skoro cijelo vrijeme. Od devet do dva sam se preznojavala, oči su mi suzile od dima, svakih pet sek sam išla piti vodu u wc, mislila sam da više nemam sline u ustima. Našla sam jednu curu kojoj već dugo želim neš reći, ubiti ništa joj ne želim reći, osim da mi je divna, pa sam joj to i rekla. Bilo je smiješno, glupo i bezvezno, ali ja to zbilja mislim, a nisu česti ljudi koje ne poznam a govorim im da me fasciniraju! Bilo je iskreno… Onda mi je nešto puknulo u glavi i napravila sam sranje. Došla sam do T. i rekla mu da me boli kurac koga on voli i da mi je tak svejedno kad ja volim njega i zažvalila sam ga. Bilo je to nešto kao- tko će kome odgristi usta- ali onda sam ga pustila, on se govno nasmijao, onako prokleto pička mu materina i onda sam se ja izgubila u pogu, odletila tko zna di, ali nije mi bilo važno više ništa! Sve što sam htjela sam napravila. Slijedeći tren sam sjedila na tribinama,plakala i pušila. Normalno za mene. vjerojatno se nikada neću uspjeti napiti, a da preskočim i tu fazu teškog bediranja. Inače je slijed ovakav: sreća, skakanje, hiperaktivnost. Suze, depresija, jad i očaj. Živčanost i agresivnost koje završavaju totalnim smirenjem i tupilom. I uvijek je tako. Prokletog debelog precjednika smo čekali kojih 40 min, da bi gamad došla i odsvirala par starih pjesama na istu foru, s tim da ih je jebalo pojačalo, svako malo i gitara i uglavnom bili su za kurac. Doma sam sve u mraku porušila, pa mi se mama probudila. Nisam ju ništa čula koliko mi je zujalo u ušima. (tko još stoji pored zvučnika?) opet onaj nepodnošljivi smrad, litra vode kraj kreveta, plava usta i T. Bio je sjeban pola večeri. Šutio je i nije s nikim pričao. Na precjedniku je stajao usred rulje koja se pogala, ne pomičući se. Onako ravnodušno, jadno. Dečki su mi uvijek bili lijepi sjebani. Zar nisu lijepi kad su tužni? Gdje je moj medo. Nema ga. Nisam ga vidjela predugo. Sanjala sam ga prije par dana. Uopće ga ne želim vidjeti. Neću više da me on grli. Opako mi fali cijelo vrijeme, ali to će prestati. Osjećam.

- 11:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #