09.11.2004., utorak

nošen dahom sna danas mi se spava makar to ne osjecam(hm...pa kako onda znam..a eto, moje recenice:)) lezim jucer u hladnoj sobi..bas mi se nije palilo grijanje..u mekanoj maici s kapuljacom na glavi i njegovom glupom kapom, koja tak fino mirisi po njemu, onako skroz sklupcana. tako sam satima slusala balaševića...a moram reci da sam samo vrtila iste pjesme...jesen stize..., naravno provincijalku, slovensku, no da sad ne nabrajam...balade, one najjebenije, a kako su to stare kazete s koncerata cuje se i publika, ma onako sav se najezis! plakala sam, ma nisam tuzna bila, vec nisam ni svjesna bila da placem. onako u svojim daljinama.....reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla, sami, svoji, izbeglice iz besmisla...osjećala sam, a nisam osjećala nista, mislila sam, a nisam mislila nista,riječ koja bi to najbolje opisala je stanje nirvane. kasno je bilo, zazvonio je mobitel, to me malo prenulo, al znala sam da je on. zanimljivo je da, kolko god su svi ti osjecaji dosli zbog njega, nisam imala volju a ni potrebu pisati mu nesta, ni dopisivati se, tolko sam ga imala u sebi, samo onaj miris kape bio mi je dovoljan, da mi cak ni stvaran on nije trebao. i nevjerojatno je koliko te ti trenuci obogate, nahrane, upotpune...vjetar je snazno puhao...a ja sam zaspala...sviralo je...ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin...a mozda je svirala i neka sasvim druga pjesma...da li je uopce vazno.

- 15:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #