04.11.2004., četvrtak

molitva(zasto pobogu molitva...?...a eto) ne trebaju mi oči da bih vidio stvari onakvima kakve zaista jesu. dok se čovjek kreće vrijeme stoji, kad se čovjek zaustavi vrijeme prolazi. ali postoje, kažu, rijetki dani, možda tek jedan u životu, kada čovjek i vrijeme traju zajedno, jedno kraj drugog i jedno u drugom. takvi se dani pamte zauvijek. takav je bio dan kada sam naucio gledati. tijelo me boli, ali to je stvarno nevazno. boli me i ono unutra. djevojka koja je jos jucer bila najsretnija na svijetu, sakrila se u neke dubine, sretna je i danas, ali nesto joj ne dopusta da to osjeti. cesto u zadnje vrijeme gledam u nebo, prije je za mene njegova prisutnost bila tek neuocljiva i nebitna stvar. a sada je nebo jedini izlaz.kada vise ne mogu, kada mi je potrebno nesto, kada sam umorna, kada sam tuzna i sretna, uvijek je tu nebo. zastrasujuce i puno nade i mirnoce. u meni ono izaziva smirenost koju nista i nitko ne mogu stvoriti. to nikada necu moci prestati, gledati u nebo, i kad mene vise ne bude, ostat ce nebo, a dokle god postoji nebo, negdje u njemu kriti će se moj smijeh. mislila sam jutros, cega se bojim. ne bojim se starenja, vec toga kakva cu postati kad ostarim( netko je rekao..stari ljudi gube sjaj u ocima..). bojim se da ce mi ljubav jednom postati navika, i da nekoga necu voljeti zbog ljubavi i strasti vec zbog obicne navike. bojim se da cu postati ozbiljna, i da cu se sve manje smijati. strah me je tako glupih stvari, o kojima treba razmisljati, kako do njih nebi doslo...zato cu noćas sanjati da sam umrla mlada, jer to je jedina lijepa smrt...ako me shvacate... svaka stvar u prirodi ima svoju svrhu, za svaki dogadaj postoji objasnjenje, i nista nije slucajno osim nas samih. (čuvari sreće)

- 22:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #