lehrerin https://blog.dnevnik.hr/lehrerin

petak, 29.02.2008.

Tko sam ja da vam sudim...? :((

Ovaj post možda će neki smatrati kao zadiranje u tuđu privatnost ili prostiranje nečijeg tuđeg rublja, ali vjerujte da me toliko pogodilo da već koja 2 mjeseca razmišljam o tome i pokušavam shvatiti ljudske postupke.

Radi se o jednom mom učeniku 5. razreda koji mi je možda najdraži učenik, upravo zbog toga kakav je. A kakav je to on? Vrlo, pametan, inteligentan, bistro dijete u svakom slučaju. Vrlo komunikativan i živ…sve shvaća i ništa ne propušta…sve mora komentirati…sve znati…i sve pitati. A njemački mu ide doslovce savršeno – upija ko spužva! Kako ja njima sve pričam na njemačkom jer su mala grupa i u stanju su me pratiti, on upija sve riječi i fraze te kad slijedeći put dođe na sat, on nove riječi, izraze i fraze sipa ko iz rukava. Zaista je talentiran za jezike i još nikada nisam vidjela tako talentirano dijete.

No, ponekad ima tikove, žmirka očima i tu i tamo malo trese glavom. Kažem, samo ponekad.
Međutim, prije 2 mjeseca dogodilo se nešto neobično. Došla sam na sat, a on sjedi na svom mjestu, miran kao bubica, kao da to nije taj dječak o kojem pričam. I žmirka očima, toliko intenzivno da je stavio ruke na kapke i pridržavao si rukama kapke samo da ne žmirka. I tako cijeli sat. Nije mogao kontrolirati svoje tikove. Nisam ga ništa pitala jer sam znala da će mi prije ili kasnije sam reći što se dogodilo, samo je bilo pitanje, koliko će izdržati a da mi ne kaže. Negdje na kraju sata, uslijed obrađivanja lekcije, ko grom iz vedra neba, kaže on:

ON: Lehrerin…?
JA: …bitte…?
ON: Pa znate, pričal sam vam di moj tata radi….u B….(neću navesti ime zemlje, ali radi se o jednoj dalekoj zemlji)
JA: Da, znam, pričao si mi…
ON: A znate da…? (i šuti)
JA: da…?
ON: …znate da sad i moja mama ide tamo raditi na par godina (šutnja)
ON: …i uzela bude mojeg mlađeg brata
JA: A ti? Gdje ćeš ti biti?
ON: Ja ću ostati doma jer idem u školu, čuvali me budu baka i djed, išel budem k mami, tati i bratu samo za praznike.

Moram priznati da sam ostala bez teksta, nisam znala što da kažem, i borila sam se sa suzom u oku. Cijeli sat je imao toliko jake tikove da sam jedva izdržala, a da ga sama ne pitam što se dogodilo, no procijenila sam da bi bilo bolje da mi sam kaže kad će to biti u stanju. Nazvala sam njegovu razrednicu, obavijestila ju što se dogodilo, ona je pozvala njegovu mamu u školu i pokušala s njom pričati, ali bez uspjeha jer je žena bila u potpunosti uvjerena da je ono što radi u redu i da će njeno dijete biti sasvim ok bez cijele obitelji. A tikove je prepisala igranju kompjuterskih igrica i dugotrajnom gledanju u ekran.

To se dogodilo prije 2 mjeseca i zaista me jako potreslo, ali kako ja sama s time nemam ništa i to nije moj problem, odlučila sam se primorati da me ne smije to pogađati jer ja ne mogu nikako utjecati na odluku te obitelji. Ono što sam odlučila je da svaki put na satu njemačkog na indirektan način saznam u kojoj je fazi i kako se nosi sa novonastalom situacijom te mu podariti mnoštvo topline i riječi podrške, zapravo, na neki način da zna da se može osloniti na mene kada mu je teško.

Sada je prošlo oko mjesec dana koliko je dijete samo bez obitelji. I sve je bilo više-manje ok, sve do prije tjedan dana kada je mali ponovno započeo razgovor:

ON: Lehrerin
JA: da…?
ON: A znate da…. (šutnja)
JA: Reci…
ON: Ma ništ, nije bitno….
JA: Znaš da mi možeš reći, što je bilo?
ON: A ovu nedjelju imam rođendan i uopće ga ne budem slavil i nitko mi ne bude došel i ne budem imal ni tortu i tak,… baš bezveze…Glupi rođendan…
JA: (malo sam promislila, a onda sam došla na slijedeću ideju)
Ma gle, slijedeći utorak naša 2 sata njemačkog ćemo posvetiti tvome rođendanu. Ja ću pripremiti neke rođendanske pjesmice i igre na njemačkom i veselit ćemo se tvome rođendanu…Možemo donijeti i slatkiše i sokove i svi zajedno malo se počastiti…
ON: (prvo me samo gledao, a onda se lagano osmjehnuo i nekako tugaljivo rekao)
Može…

Rođendan na satu je prošao super i u veselom tonu, pjevali smo, plesali, igrali se i veselili, a dječak je bio zadovoljan.

Što reći nakon ovog? Prošlo je mjesec dana kako je sam bez obitelji.

Koliko god pokušavala razumjeti njegove roditelje, priznajem da mi ne ide. Ne znam točno njihovu financijsku situaciju, ali znam da tata već duže vrijeme radi u toj zemlji i dobro zarađuje, a dječak je uvijek lijepo obučen i dobiva dobar džeparac.To je ono što znam i što sama primjećujem. Pokušavam ih opravdati zbog njihove financijske situacije, ali ni tu ne nailazim na opravdanje. Pitanja koja bih im voljela postaviti su:

Znate li da se vaše dijete nalazi u trenutno najosjetljivijim razvojnim godinama, kada se oblikuje njegova ličnost i psiha?
Znate li da ste mu jako potrebni?
Gledali ste u njegove tikove, no jeste li ih zaista vidjeli?
Otkuda vam pravo da napuštate svoje dijete?
Otkuda vam pravo da razdvajate braću?
Hoćete li se moći nositi s time kada vam jednog dana možda bude predbacivao da ste ga ostavili?
Kako ćete zagrliti svoje dijete? Preko mail-a?
Kako ćete znati da ga nešto boli? Preko mail-a?
Kako ćete znati da će možda noću plakati u svom krevetu?
Kako možete znati da ga niste trajno psihički ranili?
Ne nedostaje li vam?
Kako možete normalno funkcionirati, a znate da vam dijete živi stotinama kilometara udaljen od vas?
…
…
…
Mogla bih nabrajati još puno pitanja…ali…Život me naučio da ne smijem govoriti: „Ja NIKADA ne bih…“ i zaista ne volim upotrebljavati riječ „nikad“ u kontekstu sebe same, pa stoga neću ni sada to učiniti, ali ono što znam je da nikako ne mogu razumjeti. Pokušala jesam, ali nisam uspjela. Jedini put koji me vodio prema razumijevanju je bila misao: „Tko sam ja da vam sudim?“

četvrtak, 28.02.2008.

Down faza

U posljednje vrijeme baš i nisam nešto najbolje, zapravo u nekoj down fazi sam. Ne znam što me spopalo, ali imam osjećaj kao da sam rob svojih misli, koje me razaraju, a toga me i najviše strah. Istina Bog da se u mojoj okolini događaju negativne situacije, počevši od obiteljskih problema, mislim na svoje roditelje, a i na poslu nije baš bajno što se tiče ljudi kojima sam okružena.
Ponekad bih voljela biti kamen i mrtva hladna sagledavati svijet oko sebe, jer toliko me neke stvari dirnu da se ne mogu nositi s negativnim posljedicama koje ostavljaju na mene. Svjesna sam svega i znam da to nije dobro, i što više ja svjesno sama sebi naređujem da ne smijem misliti na ovaj ili onaj način, očito da je moja podsvijest jača. Najveća emocija koju trenutno osjećam u posljednjih tjedan dana je strah. Mrzim se radi toga…zaista se mrzim što me strah…i ne znam kako da to nadvladam.
U glavi mi se roji 1000 misli, koje vrtim i vrtim, vrtim ih pod pauzom, vrtim ih kad čistim, vrtim ih kad se vozim na posao, vrtim ih u skoro svakoj situaciji…Prestrašno…Ne mogu pronaći unutarnji mir, i imam osjećaj kao da sam se sva istrošila. Pitanja koja najčešće postavljam su: hoće li biti sve u redu, hoću li dočekati budućnost za kojih par godina, kako će ona izgledati, da li ću imati djecu, hoće li biti zdrava, da li ću ja biti zdrava, što će biti s bolešću moje mame, kako da se riješim zločestih ljudi, kako da se riješim osjećaja tereta u mom životu, zašto su se desile neke stvari u mom životu, kako da si oprostim, kako da se riješim ove faze, kako da se smirim, kako da se osjećam opušteno…
Mislim da nitko ne može primijetiti ovu moju fazu na meni jer ju ja vješto sakrivam jedino što mi je jedan dan jedan klinjo u školi rekao: „Učiteljice, pa vi ste tak mladi, a već imate bore“ Priznajem da sam se od srca nasmijala! Odgovorila sam mu da nisu bitne bore na licu nego ono kako se ja osjećam… No, lagala sam mu…Jer da mogu prikazati stanje svoje duše u zadnjoj fazi, izgledala bi kao savršeno Ništa… U odnosu prema klincima u školi to se ne može osjetiti jer u biti me oni „vade“ iz ove situacije i kad sam u školi, onda sam zaista sretna. Mama, koja me najviše poznaje u životu, trenutno je preopterećena svojim brigama i problemima, tako da i nju uspijem prevariti… A muž, vjerujem da ni on ništa ne kuži… njemu samo cijelo vrijeme govorim da me zagrli i samo mi nikako nije dovoljno njegovih zagrljaja, topline i prištekavanja na njegovo energetsko polje. Imam osjećaj da me zagrli onako preko volje zbog umora, količine posla koju ima, obaveza ili nečeg trećeg… Nisam željela o ovome pisati, ali uvijek mi je lakše kad neke stvari napišem pa je i ovo jedan od vidova pomoći samoj sebi. Imam 3 prave prijateljice, ali trenutno su sve 3 zaokupljene nečim i ne želim nikoga opterećivati svojim bolesnim mislima. Kažem bolesnim…zato što ih vrtim i sama stvaram da budu bolesne. Danas sam kupila jedan DVD sa Tai Chi vježbama i zaista se veselim opuštanju i meditacijama koje ću naučiti na taj način. Možda će biti bolje…kažem MOŽDA…

Pozdrav

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Ovaj blog pišem za zabavu, najčešće će to biti teme iz prosvjete, budući da radim kao učitelj njemačkog jezika u jednoj osnovnoj školi.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr