|
Usamljena. Van konteksta. Ko, osim mene, bi si dopustio ovakvo stanje? Sta nije u redu sada?
Ljudi, tako su odvratni, tako su sebicni i glupi. Kad bih mogla, jos jednom samo, da se sjetim ko sam bila kad sam vjerovala u sve i u dobrotu. Sve nesto ide protiv mene sada, ma mozda sam na krivom putu. Mozda to glupo novinarstvo nije za mene, mozda trebam da se hvatam neceg humanijeg, neceg malo vise ljudskog... Ovo su sve neke seme i formati, zajebancije, svi jure na isto mjesto, svi iste stvari govore, niko ne ocekuje nista drugo...
Sumnjam u sebe i svoje izbore. Jebe mi se vise za konferencije, za projekte, za blogove i clanke i dogovore. Ne mogu ja to vise. Kad ljudi, koji su mi dragi, pokusavaju da podvale drugima koji su mi dragi, zasto? Radi ambicija? Radi licnog interesa? Kako en shvataju da je to sve glupo i besmisleno? Skroz glupo... Nema tu nista ako nema iskreno prijateljstvo i jedna zajednicka zelja da se uljepsa ovaj svjet. Da se okiti osmjesima, susretima... Nema smisla.
Ako je Amerika zemlja snova (mada nije), onda je Svedska zemlja bez snova. Tu postoje vizije, planovi, istrage, strategije... ali nema snova. Zato ce opstati. Ja necu. Ja cu biti jos jedan razocaran sanjaoc, jos neko ko je morao da da sve od sebe, da proba, i tako se istrosio, istrosio do kostiju. I moze samo da se sjeca. Bezveze, ti formati i seme svuda. Skupljam se, ali ne mogu stati u njih, previse sam rasparcana, previse neusmjerena...
Voljela bih da mogu da se vratim sebi. Onoj sebi prije svih tih ogledala i razocarenja. Ali ne mogu. A ne znam kuda ili kako dalje.
|
