|
Osjetim jos pod prstima oblinu tvoga ramena, ono ljevo sto si nekad davno slomio pa je zato vise nego desno. Zaboravila sam kako se to desilo, iako si mi to pricao vise puta, mislim da si mozda pao sa bicikla. Rame ti je bilo jos toplo.
Sjecam se jednog drugog tebe, kad sam ja bila mala a ti vec star. Ti si me tjerao da trcim ispred tebe po ulicama Banja Luke, a ti bi mi kobajage ganjao jer ko je vidio da neko u tvojim godinama trci bez razloga.
Bio si u sjenki majka Nadje, ali ipak sam znala da si tu.
Tvoje ruke su tako meke bile, i pomalo vlazne. Okupale te sestre, pripremile za pozdrav. Drzala sam te ruke, bez boje, u svojima, u nevjerici. Mazila sam ti rame, ljubila hladno celo.
Mislila sam da ce to grozno sjecanje potisnuti sva druga, zauvjek.
Onda se sjetih tvog spaiza u Banja Luci, ta carobna sobica gdje si cuvao alat, te razlicite djelove tehnicke robe, najvise satova, sve od sitnih sarafa i vijaka do malih kazaljki i federa. Nisi mi dao da udjem u taj svjet gdje si popravljao izgubljene slucaje. Ili kako tata kaze, ”popravljao vrjeme”.
Pa i ovde u Svedskoj si se motao po buvljacima, kupovao pokvarene mikrovalne, televizore, videoaparate, samo da bi ih ozivio. Sjecam se posebno jedne mikrovalne kojoj su vrata otisla… Mislim da te je cisto rjesavanje problema mamilo.
Eno mikrovalna radi a ti lezis tu.
Mozda nikad ne bih dobila ovako njezan odnos prema tebi da se nisi razbolio. Od tebe ostala samo ljustura, sjecanja i ona izvorna dobrota od koje si satkan. Onda si postao vise fizicka licnost za mene, dodirljiv. Tad sam tek saznala kako su ti meki dlanovi.
Sjetih te se u starackom domu, onaj dan kad si me dopratio do izlaza. Staklena vrata se zatvorise za mnom, a ti si ostao tu, zbunjen i ne shvatajuci da te vidim. Morala sam se vratiti da te poljubim i vratim u sobu.
Kad si lezao u krevetu, taj zadnji dan, samo par sati nego sto si umro, znali smo mi to. Mada nismo htjeli znati i nismo ti dali da ides. Drzala sam te za ruku i onda predala ruku Vanji. Cjelo to vrjeme nisi djelovao svjestan icega sto se desava oko tebe. Ali u tom trenu si ponovo uzeo moju ruku, i pokusao da je prineses usnama. Pomogli smo ti da mi poljubis u ruku. Mislim da si se htio oprostiti.
Tata te je cak uspio nahraniti. Mislili smo, mada smo znali da nije tako, da ces se mozda ipak izvuci ovaj put.
I onda poziv to vece, i onda bolnica, i onda tvoje tjelo kako lezi ispod plahti. Tu a nisi tu.
Mazila sam te po ramenu jedno sat vremena. Ne znam zasto. Mirisao si isto.
Deda, opet ti pisem jer ne mogu a da ne mislim na tebe. Sta god da radim tu je rupa u grudima. To da je smrt tako blizu i tako definitivna je jedan korjen bola. Drugi je to da me sjecanja na tebe jos uvjek muce, pozelim, da provedem bar jos jedan sat ili pola sata u tvom svjetlo plavom stanu, kraj tebe. Da mi nesto pricas o tvojoj mladosti, ili da samo cutimo i slusamo televizor. Umjesto toga nas ceka sahrana sledeci petak. Pokusavam da ne mislim o tome da ti sad lezis u mrtvacnici. Iracionalne misli kao to da ti je hladno, preplave tad moj mozak. Nadam se da ce doci puno ljudi na tvoju sahranu, jer vrjedan si toga. I bit cu ljuta ako ne dodju. Samo sto nisi bio isti te zadnje godine, ne znaci da sve prije toga se ne vazi. Ne mogu da shvatim da cemo te sahraniti. Ti si nekako uvjek bio iznad toga svega, ti si isao na sahrane, kako to da tebe sahranjujemo? Svaki put kad prodjem pored tvog starackog doma, i te sobice gdje vise nisi bio sretan, zaboli me jace. Bit ce jos gore kad odemo tamo da odnesemo tvoje stvari, sve te kosulje sto mirise na tebe, sve to sto si ti cjeli zivot skupljao a tako je malo, prosto bezvrjedno ikom drugom osim nama. I sva ta sjecanja, koja znam da ce izbljediti, i tu ce tek nastati pravi gubitak, prava smrt.
Ponekad se desi nesto da ipak pocnem da vjerujem da tu ima neki smisao. Dede nema, i ja se tjeram da nastavim sa zivotom. Intervjuisem, proucavam, pisem… Ali ide mi lakse nego obicno. Umjesto da bude mucno, sve kao po loju. I danas odem na predavanja vezano za tu moju temu, i da bi stvar bila cudnija tu svira bend. I ne sviraju o bilo cemu nego jednu pjesmu, koja kao da je za mene u ovom trenutku napisana: Sjecaj se kako si me jednom voljela (Minns hur du en gĺng älskade mig). Bas je bilo ono sto sam trebala da cujem.
Sjedi na jedan kamen kraj mene
Stavi ruku tamo gdje je moje srce nekad kucalo
Jer breze nije briga a ptice pjevaju za nekog
Osjecao sam umor i tugu ovde,
Ne bojim se da se probudim sad
Ako me se sjecas sa tobom sam
Ako me zaboravis onda ti ne moram nedostajati
Ja sam dio zemlje sada, ti si dio zivota ovde
Lisce pocinje da se vrti, uskoro ce kisa
Ne govori mi zbogom sad, jer sve ce se pokazati
Zaboravio sam ono sto sam uradio kako sam htio
Sjecaj se kako si me nekad voljela
Ne kaji se zbog nicega, nema razloga da se kajes
Jer vrjeme tako ne funkcionise
Nego sjedi na jedan kamen kraj mene
Placi samo ako ti to zelis
Mi smo cinili sto smo mogli
I zivot tako funkcionise
Ja sam dio svega sad
Hvala za cvjece sto si donijela
Sljunak skripi kad odlazis
Dodji brzo, sad ce kisa
Ne govori mi zbogom sad, jer sve ce se pokazati
Zaboravio sam ono sto sam uradio kako sam htio
Sjecaj se kako si me nekad voljela
|
