Lana
Polako tonem u tvoj zagrljaj sto mirise na so
vratila si se sa plaze
cupava i tamna sa bljeskom u ocima
tek pocinjes naslucivati cari tudjih pogleda
tvoje male grudi su napunile gornji dio kostima
ti ih se vise ne stidis
vracas me u doba kad sam prvi put izgubila dah
pred kapljicama vode na preplanulim ramenima
upoznajes taj svjet drhtaja i vatre
uzdaha
ne trebam ti vise kao nekada
ti iskocis iz sebe i leprsas oko sebe
cas si djete cas mlada djevojka
preljepa u mojim ocima
sigurna
a ja ne zelim da otezavam taj prelaz
tu magiju
mojom zeljom da te zadrzim uz sebe zauvjek
sjetim se ponekad one preplasene djevojcice
sto prerano ostade sama
sjetih se one tuge i onog neceg isuvise odraslog u ocima
mislim da je to bila spoznaja da zivot nije bajka
sjetim se kako si druge hrabrila u njihovoj tuzi
ne zeleci biti teret, placuci sama u sobi i pricajuci sa zidovima
sto kobno cute
sjetim se kad sam te za ruku vodila na groblje
i rekoh ti: Mozda nisi imala majku dugo
ali u ono malo vremena sto si je imala
dobila si vise nego vecina ljudi.
niko nije znao voljeti kao Ona
i dugo smo plakale zagrljene
sad nisi vise preplasena
i ja osjecam majcinski ponos
i slatki bol gubitka
dok gledam te tvoje prve korake u svjet odraslih
i mada ne zelim
moram da te oslobodim ovog slanog zagrljaja
da koracas dalje sama
|
