|
Odkad nisam pisala, prosto sam kao stranac na licnom blogu. Bilo je tu i praktickih razloga, neka putovanja, neke posjete i sve to. Dosta inspiracije koja se samo nepovratno izlila iz mene.
Uspjela sam promasiti let iz Berlina bas uoci nove godine ali me momak spasio od slavljenja na aerodromu. Naplatila se love tu i isplakala.
Mislim da sam cjelu godinu oplakala. Ali uvjek ima suza za neke nove tuge a jos vise za one stare koje me prate kao male crne sjene.
Vidjela sam se ja jednim od tih patuljaka. Moj bivsi, moj prvi, moj do kraja idealizirani. Njega koga sam ja iznevjerila zeljna avantura. I opet mi se cjeli svjet okrenuo naopacke. On koji mi je bio pojam postenja, dobrote, iskrenosti sad je je postao nevjeran, hladan i lazan. Pricao mi je kako vara svoju curu, da je sve to okej dok god ona ne zna. Postao je kao neka uvelicana verzija onoga sto je mislio da sam ja. A ja, ja sam otisla u njegovu krajnost, zaglavila u vezu, sigurnost, vjernost. Ne mogu opisati na koliko nacina me je potresao taj susret sa njim. Ulio mi neku nesigurnost. Ako on moze biti takav, sta ocekivati od ostatka muskog roda?
Ta prva ljubav, ta nevinost. Pokvario mi je sjecanje nekako. Gledala sam ga dok mi je pricao i pokusala sam negdje iz dubine sebe da izvucem neki osjecaj. Ali nista. Samo kao da se lomi nesto iznutra. I sad kad se sjetim Grcke, Hawaiia, mog kreveta u kojem sad brat spava... sve to kao da se nije desilo. I sadasnjost me odjednom opkolila sa svih strana, bjela i hladna.
Zeljela sam mu reci: bio si bolji prije. Ali nisam imala srca. Osjecala sam se kriva. I slomljena. Ipak u sjecanju ga jos volim.
Inace, osjecam se kao da sam zaglavila u nekom cudnom periodu. Skroz bez magije. Mozda je to odrastanje. Ili predaja.
Mislim da je problem nastao kad sam pocela misliti, misli o mislima, i onda misli o tim mislima. I sve postane eko te prve misli, prave misli. Sjecanje na trenutak kad su misao i osjecaj bili isto.
Ne necu da pisem samo o losim stvarima. Ovo je neko praznjenje samo. U Berlinu sam bila beskrajno sretna. Tri dana sa ljudima iz internacionalnog razreda. I sad me hvata odusevljenje pri sjecanju. Od kuda mi energija da poslije nocnog voza i tri sata sna festam do sedam ujutro. A oni, kao da se nikada nismo rastali. Sve isto. Dok sam plesala nakon ne znam kojeg piva morala sam sebe potsjetiti da su oni stvarno tu. Da to sve nije bio san. I da jos uvjek postojim onakva kakva sam u njihovim ocima. Heather, Steffi, Dolf, Katarina, Stian, Sara, Kathleen, nikada ovo necete procitati ali volim vas!
Ne volim pisati ovako dugo na blogu. Kome se da citati toliko. Ali ovo je mozda bilo vise radi mene nego radi ikog.
Whatever. Sretna Nova Godina svima!
|
