dva oceana u 30 dana

Prvi i osnovni zadatak današnjeg dana je peškat vizu za Boliviju, tako da odma poslije doručka pičimo za njihov konzulat, čiju smo lokaciju prema nekim mojim informacijama snimili još prekjučer. Ista je tribala bit na 10 minuti pjehe, međutin, lola portir nan kaže da se dotična preselila ima 4. godine. Malo smo blenili, al smo odahnili kad smo skužili da je nova na 15 minuti pjehe, pa smo odma udrili marš po avenijama u ponedjeljno jutro suncem okupano, zbog čega nam šetnja nije teško pala kao npr.prethodnoga dana. Uskoro na jednoj zgradurini ugledasmo bolivijsku zastavu i skužimo da to je ziher to, međutin, nigdi ulaza u zgradu. Ipak, nakon 5-minutnog kruženja ga nalazimo, i penjemo se na kat, a kad ono gore na hodniku jedno 200 ekipe, a svi niski i crni (što Argentinci uglavnom nisu), ponizno i mučki nešto čekaju. I tada mi činimo ono šta doma ne bi tako lako, a to je da zaobilazimo redčugu i upadamo drito u neku kancelariju za koju mislimo da bi tu mogli ubost vize. I, vidi vraga, niko nas ne zaustavlja, a čak smo uboli i pravi ured iz prve! Unutra neka niska, indijanoputa ženska u crnom ofucanom kožnjaku, koja ne zna ni beknit engleski, al nekako se s onih (sad već 30-tak) riječi uspijevamo sve dogovorit, čak je i izmolit da nam vizu sredi istog dana, iako je prvo rekla „manjana“. Ma ne može brate manjana, mućo preša, manjana u Rosairo, ferštenzi. Aj, kaže ona, u 2 će bit gotovo, al morate dat 2 slike. Pošto slije nekin slučajen iman jedino ja, njih dvoje se slikaju na ćošku za neke smiješne pare, dajemo slike i do 2 se zalijećemo na kolodvor kupit karte za Rosario.