Epigrami radosnih pokojnika
Botun ... ovaj ... GUMB
Jeste li možda slučajno primjetili koliko mi svaki dan botuna pritisnemo, vidimo, osjetimo, a ne idemo za tim, jer smo to prihvatili kao nešto skroz normalno! Mi u biti stalno pišemo na mobitel, na kompjuter, okrećemo kanal na daljinskom upravljaču, pijemo kavu iz aparata za kavu, vadimo lovu na bankomatu...
A jebate, ti botuni su svuda oko nas.
Naime, danas sam ležao na krevetu i gledao TV. Odjednom me puklo razmišljanje iz vedra neba...
Zašto ti pusti botuni?!?!?
Ja zapravo mrzim botune! I mrzim kad se izraz botun koristi za drogu ecstasy! Iako mi je izraz sam po sebi skroz baza. Mislim da je čisto dalmatinski, ono...talijanština...
Bar ja mislim da je.
Zašto se svi hvataju za botun kad vide dimnjačara? Za sreću? Kakvu sreću? Ajde molim vas, objasnite mi kako sreću može donijeti pritiskanje jednog starog ofucanog botuna kojeg vam je baka netom prišila. A jebate. Čak i kad palim upaljač kad pripaljujem duvan, ono, pritiskam svojevrsni botun. Stalno botuni! Svuda su oko mene! Sanjat ću ih večeras.
Sad sam se sjetio one DeeDee iz Dexter's Lab, crtanog filma, koja se stalno vrti oko jednog WARNING-PLEASE-DO-NOT-TOUCH botuna i pizdi mu oko glave s ričima: "Oooooh! What does this button do?"
Koja nenadjebiva legenda. Dignit ću joj spomenik.
Sad idem. I moram ugasit kompjuter. Naravno, moram pritisnit čak 3 botuna, ako u to ne uključujemo pritiskanje miša i tipkovnice. Dakle, botun od zvučnika, botun od ekrana i konačno, botun od kutije. A ne, čekaj, ne moram taj od kutije. Yeah, right...
Aj bar neka olakšica. Kad već nemam poreznu.
Uf.
