Samo pederi koriste smajlije.



Ukoliko niste peder, nemojte koristiti smajlije... Nikad!



Oni su za pedere. Točka.

2006 AD - Conquest of Paradise

Ekspedicija za osvajanje vjerojatno najmizernije zapadnoeuropske državice – Portugala, protekla je neočekivano teško i usporeno, što zbog nekooperativnog lokalnog stanovništva što zbog prekooperativnih obskrbljivaća alkoholom. Ipak, putovanje je uspješno privedeno kraju, a kruna Gusarskog carstva bogatija je za novi dragulj.






Portugal: Pozadina neuspjeha

Portugal, jedina zapadnoeuropska zemlja u tranziciji, svoj je vrhunac doživio preko više od 500 godina, dugujući ga španjolskim brodograditeljima, talijanskim moreplovcima i bubonskoj kugi koja je harala ostatkom Europe.
U kratkom periodu prosperiteta, ova opskurna pomorska država uspjela je prokockati sav svoj teško stečeni kapital te je jedina kolonijalna sila koja je u jednom periodu i sama bila kolonija svoje nekadašnje kolonije – Brazila.
Danas, nakon više stoljeća provedenih u žbici kotača povijesti, Portugal je ondje gdje je bio prije svojih kolonijalnih podviga – u kurcu.
Ipak, budućnost Portugala je blistava - moderne reforme zahvatile su ovu zaostalu naciju te su unazad proteklih 20 godina uvedeni mnogi suvremeni zakoni, kao što je onaj o zabrani uživanja deva na javnim mjestima i defeciranja na gradske spomenike. Strogo je osuđeno paljenje vještica na trgovima te je izvan zakona stavljen rašireni običaj prodaje ruma u školskim kantinama. Na ubijanje pasa i udaranje invalida još uvijek se gleda kao na stereotipna obilježja muškosti iako se vlasti načelno bore protiv takve prakse.










Povijest Portugala?

Pogledaj pod 'Španjolska povijest'







Portugalci: Lijenost kao Spasenje








Nekad ponosno smatran rodnom zemljom afričkih moreplovaca i spolnih bolesti, Portugal je danas država na rubu egzistencije zahvaljujući lijenosti dovedenoj do ideologije. Ljudi koji nastanjuju ovu lijepu, ali intelektualno škrtu zemlju svoje male živote provode uglavnom ispod zemlje, a uvečer izlaze samo kako bi se vozali uokolo taksijima i pušili lokalnu verziju hašiša, koja se radi od jeftine gume (industrijska boja 4), obično skinute s jeftinih Barbie lutaka koja je potom tretirana zubima dilera te vješto impregnirana njegovom slinom, uz dodatak cimeta i opcionalno papra.







Ukoliko Vas možebitno začudi činjenica da je domaća droga toliko jeftina, ne nadajte se dobrom provodu - Portugalci se još uvijek nisu odvikli robne-kozne razmjene te su nevješti u baratanju novcem – sve za što su uvjereni da se može naplatiti (a to je uglavnom svaki predmet u vidnom polju), naplatit će Vam 6-7 eura. Sve od autobusne karte do originalne tunike Vasca da Game ili Marijine objave u Fatimi, naplatit će Vam oko 7 eura, što ovu zemlju čini sumnjivijom inačicom pretkolumbovske amerike, gdje je svaki blještavi predmet imao svoju proizvoljnu vrijednost sasvim nedokučivu lokalnom puku.








Stanovništvo ove, prema oceanu okrenute ljepotice, uglavnom je sačinjeno od crnaca i mulata poteklih iz portugalskih kolonija - ostatak populacije čine američki vojnici. Svi su oni prisilni katolici zbog (još uvijek) raširene prakse dodatnog oporezivanja muslimana i javnog kamenovanja Židova.
Unatoč&usprkos toga, zbog ugodne tople klime i strasnog temperamenta, ovdašnji se ljudi pare kao zečevi te im boja, vjera, nacija i spolne bolesti ne predstavljaju ikakve zapreke.

Broj stanovništva ove zemlje teško je procjenjiv te izmiče i najboljim statističarima već stoljećima. Zbog nedostatka efikasne politike rađanja, nepoznavanja kontracepcije, kao i neograničene konzumacije opijata te potpunog nedostatka odgovornosti domaćeg stanovništva, Portugal je danas zemlja na rubu demografske katastrofe. Nezakonita djeca trče ulicama poput pasa, a trijem gotovo svake kuće načičkan je slinavim balavcima svih uzrasta kao rojem muha. Svaka druga žena i svaki peti muškarac su u drugom stanju, a jedini demografski spas ove zemlje su nadolazeći valovi side iz Afrike i loši vozači na cestama uz školu koje služe kao jedini stabilizator porasta djece.





Običaji i tradicija: Perspektive epidemije








Narod koji nastanjuje Portugal uglavnom je afričkog i južnoameričkog podrijetla što se jasno vidi u prehrambenim i inim navikama ove zemlje. Pribor za jelo nije obavezan - čak se na nj gleda s prezirom, dok su salvete i sapuni potpuna nepoznanica. Kafići rijetko kada imaju WC-e - obično na zahtjev strane klijentele, a zanimljiva je činjenica da sami Portugalci misle da je izraz 'WC' autohtona portugalska riječ za zahod.








Portugal je, više no išta drugo, zemlja puna kontradikcija. Država je to u kojoj crkve gledaju blagonaklono na prinošenje životinjskih žrtava, a policajci ne poznaju portugalski jezik. Ne treba stoga čuditi činjenica da su sve svjetski poznate portugalske ličnosti ljudi koji su iz rodne zemlje uglavnom bježali – u Novi svijet.








Ovaj europski obalni dragulj diči se mnogim velebnim zdanjima (uglavnom iz jednog te istog povijesnog perioda) - masivnim crkvama, palačama, tvrđavama, taksijima itd. Zanimljiv je podatak da je ovom narodu tijekom povijesti bilo preteško odvojeno graditi sve te građevine te je većina crkava i katedrala ujedno i tvrđava, a nerijetko i vladareva palača. Tako će te, primjerice, u bataljskoj katedrali primijetiti vojni muzej, a neće Vam promaći ni smotra portugalske vojne straže čije neusklađeno stupanje svakodnevno odjekuje hodnicima obližnjeg samostana. Ako Vas zbune njihovi hladni, strogo profesionalni pogledi – ne brinite, oni su samo teško drogirani. Vječna vatra koju bi navedeni gardisti trebali čuvati ugašena je. Zašto – to je nepoznanica, ali sasvim sigurno ima neke veze s lokalnim obožavanjem kulta lijenosti.







Prolaskom kroz pitoreskna sela i priobalne gradiće Portugala, opazit će te kako sumještani dijele tek jedan WC u središtu samoga mjesta. Mjesni WC postaje portugalska varijanta foruma, što otvara mnoge mogućnosti za sociološka istraživanja. Domaće legende govore vrlo malo o ovome, ali sve upućuju na jednu stvar – štednja WC papira i međusobno druženje ljudi koji ne bi inače nikada izašli iz svojih kuća.








Portugalski državni praznici prava su parada šarenila, razularenih crvenih lica i mrtvih ljudi na uskim gradskim uličicama. Tome je uglavnom tako jerbo su njihovi blagdani ili gej parade ili državni udari, često i borba bikova koja pođe po zlu. Za katoličke praznike ovi ljudi uglavnom znaju, ali zbog poteškoće s praćenjem kalendara i vremena uopće slave ih potpuno proizvoljno – ponajčešće posjetom lokalnog dilera ili svećenika (što je nerijetko jedna te ista stvar).









Za pojest' i popit': Gastro-intestinalni inferno

Portugal je mjesto maštovitog spoja zanimljivih okusa, opojnih mirisa i teških zadaha. Omiljeno je portugalsko jelo svinjetina koji ovdje uglavnom zovu mesom - 'carne' dok sve ostalo nazivaju ribom - 'peixe'. Sve vrste domaćih recepata svoje podrijetlo vuku od svinjokolje, a načini priprave su jednako jednostavni i okrutni. Portugalci ne poznaju iskorištavanje bilo kojeg drugog dijela svinje osim crijeva te je njihova kuhinja – uglavnom orijentirana na tripice i svinjske njuške kao predjelo - često odbojna ostatku normalnog svijeta, a u modernoj medicini sve se češće koristi kao priprema za kolonoskopiju.








Vegetarijanci neće biti zadovoljni ponudom na jelovniku u Portugalu jer lokalni kuhari ne znaju za jelo bez 'mesa'. Meso će Vam staviti u juhu, kornet pa čak i šalicu čaja, zahtijevali Vi to ili ne.

U kategoriju ribe (peixe) portugalci svrstavaju sve vrste namirnica osim onih svinjskog podrijetla, pa čak i one alkoholne, a često će Vam samouvjereno napomenuti da se uz slanu ribu pije dobro vino – ne poznajući razliku između te dvije stvari. Uglavnom, ne možete pogriješiti ako u birtiji naručite slanu ribu – u većini slučajeva ćete dobiti kriglu pive.








Portugal, iako kraj poznat po vinima, zapravo je potpuno neosjetljiv na vinski biznis. Naime, sve vinske podrume u zemlji drže Englezi - jedini narod s kojim se portugalci ne žele miješati. Vino koje rade sami portugalci uglavnom je riba.


OPREZ: Iako je cijena hrane u Portugalu vrlo niska, takvi su i sanitarni standardi. Za vrijeme putovanja radije pojedite stjuardesu ili Japanca koji sjedi do Vas.









Gospodarstvo i politika: Đavolja pljuvačnica








Portugal je jedna od rijetkih zemalja koja rapidnim razvojem avionskog, željezničkog i cestovnog prometa sve ubrzanije uspijeva gubiti svoj tranzitni karakter. Ipak, ono što gubi modernizacijom globalnog svijeta, Portugal nadoknađuje ekonomskim izolacionizmom, rasnom politikom i naplaćivanjem svega što se iole može smatrati naplativim, te naravno gorenavedenom prodajom narkotika i neizbježnim pružanjem taxi usluga koja naprosto cvate poput cvijeta usred javnog toaleta.








Čest je prizor u portugalskim gradovima čekanje u redovima na kolodvoru. Još češći je onaj o vlakovima koji ne dolaze na vrijeme ili su došli davno prije no što su trebali, ili jednostavno odbijaju voziti do tamo kamo bi trebali. Neki će Vas, pak, ilegalno prevesti preko granice – tražili Vi to ili ne. Duga stajanja, izluđujuće čekanje – sve su to draži koje čekaju posjetioce ovoj prekrasnoj zemlji na rubu svijeta. Lokalno stanovništvo ovakva neefikasnost prometa nimalo ne ometa, oni se samo smiju od uha do uha i sjede – što je uglavnom ono što i inače rade.

Što se odnosa s ostalim državama tiče, Portugal se ponosi svojom koliko-toliko uspješnom politikom izolacionizma vješto kombiniranom s perfidnom ksenofobijom. Duga historija ratovanja s muslimanima ostavila je traga na portugalskom kulturnom izričaju - Mauri su znatan utjecaj nad Portugalom vršili tijekom srednjeg vijeka, ali se njihova isuviše stroga pravila seksualne čednosti te apstinencije od alkohola i nasilja nisu dobro prihvatila među lokalnim pukom.

Povijesno govoreći, dva su tradicionalna neprijatelja Portugala i jedan prijatelj, redom: Francuska, Portugal i Španjolska. Portugalci ne vole Francuze jerbo su im ovi, u vrijeme Napoleona, pokušali uvesti moderne zakone te svrgnuti zastarjele feudalne institucije. Preubrzana modernizacija, omasovljena prosvjeta, Ustav, pismo i sanitarni čvorovi nisu se sviđali portugalskom puku te su zatražili pomoć od svojih višestoljetnih saveznika - Engleza. Englezi su pomeli francuske trupe s portugalskog tla, utvrdili zemlju kulama, zidinama opasali mnoge gradove te sagradili prometnice i brojne manufakture. Ipak, Portugalci ih danas iz dubine duše mrze. Zašto, pitate se? Portugalcima se nije sviđala radišnost Engleza; prerevnosna urbanizacija i kopneno povezivanje zemlje im se činilo sumnjivim, a tu se ponovno pojavio problem zabrane ropstva bez kojeg Portugalci jednostavno nisu mogli - pa su zatražili pomoć Španjolaca. Španjolci, koji su pak stoljećima vladali ovom zemljom na rubu svijeta i očaja, osvojili su i razrušili Portugal, svrgnuli njihovog kralja i pobili sve njegove pristaše i veliki broj nedužnog stanovništva, iscrpili zemlju, ali - što je najvažnije, zadržali su sve ranije običaje koji su veličali lijenost i škrtost, a koji su se Portugalcima tako omilili. I zato danas Portugalci mrze Engleze i Francuze, a obožavaju Španjolce, prema kojima često imaju osjećaj inferiornosti te smatraju da svoje susjede treba veličati isticanjem svega što je kod njih dobro, a u Portugalu ne valja - često do apsurnog pretjerivanja u jednom i drugom slučaju.


Portugalski jezik: Relikvija ili sredstvo komunikacije?

Iako Portugal nije velika zemlja u geografskom smislu (niti u bilo kojem drugom), on u svijesti domorodačkog stanovništva poprima naprosto neizrecive proporcije. Gradovi poput Lisabona ili Porta toliko su 'ogromni' da njihovi žitelji ne mogu na karti prepoznati gdje se trenutno nalaze, a kamoli prstom pokazati gdje se nalaze njihova središta ili najpoznatije znamenitosti. Tu se naravno vraćamo na priču o gotovo nepostojećoj simboličkoj funkciji portugalskog jezika – jedinog indoeuropskog jezika koji ne poznaje termine za lijevo i desno, a čiji vitalni nedostatak njegovi govornici kompenziraju okretanjem u određenom smjeru (lijevo ili desno) i žustrim izgovaranjem izraza dovedenog do poštapalice 'adiante, a direito' što znači 'ravno, samo ravno'.

Portugalski jezik karakterizira prekomjerno korištenje frikativa i afrikata i guturalnig glasanja, što ovaj jezik čini potpuno nerazumljivim strancu koji se o nj spotiče po prvi put. Većina lingvista slaže se da je portugalski jezik prilagođen mnogo škrtijem i ljenijem govornom aparatu od našeg te je kao takav nesavladiv modernom čovjeku i nekim vrstama majmuna.

Zanimljiv je portugalski običaj da se sva vremena svode na jedno – buduće. Ukoliko pitate čovjeka na autobusnoj ili željezničkoj stanici u koliko sati dolazi vlak on će Vam samo lijeno odmahnuti rukom i apatično uzdahnuti 'mais tarde', što naprosto znači 'kasnije'. Interesantna je i ujedno frustrirajuća činjenica da ove ljude ne zabrinjava kašnjenje vlakova ili autobusa nerijetko i preko sat vremena – u Portugalu raspored vožnje vrši tek estetsku funkciju, za funkcionalnost i točnost ovi ljudi znaju vrlo malo ili gotovo ništa. Također možemo napomenuti i fascinantnu (ali nimalo začuđujuću) činjenicu nemogućnosti simboličkog percipiranja vremena i tijeka povijesti u svijesti lokalne populacije. Sve, naime, što se može nazvati starim njima je drevno iako rijetko kada znaju reći iz kojeg vremena određena građevina ili predmet datira. Čak je i najpoznatije i najstarije autohtono portugalsko jelo (koje je usputno rečeno uvezeno iz Francuske i modificirano kako bi se prilagodilo usporenim nepcima rijetko gladnih Portugalaca), inače potpuno neizgovorljivog naziva, staro tek tridesetak godina iako će Vam se domoroci na spomen tog podatka samo osmjehnuti – oni znaju da je sve njihovo vrlo staro, drevno i naravno - naplativo. Obično oko 7 eura.


Gradovi: Oaze očaja

Dva najveća portugalska grada – Lisabon i Porto, ujedno su i dva najveća konkurenta – u povijesnom, kulturnom, industrijskom i sportskom smislu, što se uglavnom dade svesti na površne sukobe navijača protivničkih nogometnih klubova. Površne, kažem, jer do takvih sukoba nikada zapravo ne dolazi – uglavnom zbog kombiniranih faktora geografske udaljenosti dva grada (parsto kilometara) i lijenosti samih navijača.

Poznato je da Portugal svoj nogometaški ugled (jednako kao i prometnice, 'izvornu' kuhinju i zlato u crkvama) duguje najvećoj od svojih kolonija – Brazilu. Ipak, ponos koji stvara pripadnost određenom klubu doveden je do mazohističkih crta. Lisabon iz principa ne želi na državnim cestama postaviti oznake smjernice prema Portu, dok je njihovom suparniku takva praksa zakonom zabranjena. Nadalje, građani obaju gradove svoje neprijatelje časte svakojakim degutantnim pridjevima, mnogi od kojih se tiču probave, svinjskih organa te spolnih odnosa sa crnim mornarima. U guzicu.

Ne bismo mogli govoriti o portugalskom nogometu, a ne spomenuti ovogodišnje FIFA-ino Svjetsko prvenstvo, održano u ovoj fudbalom zaluđenoj zemlji. Stadioni koji su izgrađeni za potrebe ovog, najvećeg nogometnog spektakla danas, po njegovom završetku nisu opustjeli – koriste se za živopisna javna smaknuća kojima mogu prisustvovati i turisti.









Zaključak

Portugal je zemlja koju treba tek osvojiti i potom zauvijek napustiti kako bi se pacala u svojoj lijenosti i kovanicama od 5 i 2 eura. Riječima lorda Byrona – 'Portugalci ne zaslužuju tako lijepu zemlju'. Došli smo, vidjeli, zaradili pokoju spolnu i osvojili.






(Mala napomena: Kako bi pregledali popratne komentare autoru uz slike, ne budite lijeni kao Portugalci te se potrudite prijeći kursorom preko pojedinih slika. Primjetio sam da su ljudi koji dolaze ovdje uglavnom kreteni te ne shvaćaju takve sitnice koje život znače. Hvala)

Povratnički GSS bit će održan dne 19-10-2006 u Novim odajama PUG-a zbogradi deložacije prethodnih uslijed sukoba sa specijalnim jedinicama MUP-a, Bog im ruke oduzeo, a djecu triput prekrstio.

Uz prigodno oblokavanje u povodu povratka gospođice Kiddo te gospode deSmillesa i Blackaddera iz Gusarskih ratova™, edukativno-deduktivni program upotpunit će raznorazne kartaške igre poput domina, pikada i malih pasa.
Svi zainteresirani i Djeca branitelja™ su pozvani i dobrodošli - dobro Vas našli.

Očekujemo Vas u što opskurnijem broju!





P.S.: To da je GSS 19., u četvrtak znači da morate još samo dvaput spavati do vremena održavanja dotičnog; da ne bi opet bilo zabune...

U žestokom naletu analnih žlijezda na gusarski pokret kao takav te nimalo laskavih kritika na račun moralno upitnog etičkog impetusa istog, namjera je ovog teksta navesti, obrazložiti i utvrditi epistemološke fundamente gusarstva, također i ponuditi pregledni nacrt njegove teorijske i pragmatičke perspektive pod povećalom seksa, droge i već uobičajenog rokenrola.







Dvije su premise iz kojih Gusar izvodi postojanje čitavoga svijeta, osobnog savršenstva i vlastite nadmoći nad drugima.

1) 'Mislim dakle mogu (ti jebati mater)';
poznatiji kao 'Argument većih muda' polazna je točka gusarskog mega (mojega ega – jedinoga ega za kojeg mi se jebe)
2) 'Imam Guzicu (na koju se micice mnogo pale), dakle Bog (Savršeno biće; Stvoritelj) postoji';
poznat i kao 'Argument dovoljnog razloga', logički je nastavak prethodne tvrdnje


Gusara zbogradi ovakvih radikalno manijakalnih stavova često doživljavaju kao paradigmatičnog rušitelja civiliziranog društva; pljačkaša, silovatelja i krvnika svega što je dobro, nevino i uljuđeno. Gusar bi to zaista i bio da se stvarno radi o društvu koje je dobro, nevino i uljuđeno.

Gusar nije niti buntovnik niti revolucionar jer se nema razloga buniti. Maloljetničke pičkice i pokoji matori peder se bune, prosvjeduju i sve-u-svemu prde pazuhom u vjetar dok Gusar spava, jebe i lovi.

Gusar nije ni Lijevo ni Desno – on je Iza. Spreman da Vas kvalitetno izjebe u dupe! (Naravno, samo u figurativnom smislu, Gusari nisu pederi, mind you!)




Uvod – Sifilis i Održivi razvoj

Civilizacija je oduvijek bila debelim zidinama kontraceptirani bordel slabih i nemoćnih – društvo lakomudnih pojedinaca nazvanih pičkama koji nisu imali ni pola kile skrotuma, ali su posjedovali dovoljno jebomislenog straha koji dolazio od (stvarnih ili izvajarisanih) dušmana; jadnika koji su gajili gnjusno nepovjerenje prema susjedima i prakticirali ljigave rituale pokornosti iskazivane guzožednim vladarima koji su ih socijalnim pederlukom nagovarali na neravnopravno civilno udruživanje kako bi ih lakše iskorištavali i porojebavali, konstantno računajući na njihovu nemoć i spolne bolesti. Poznatu floskulu da je čovjek društveno biće iskorištavali su kao neoborivi ontološki dokaz kako bi pokazali da je čovjeku mjestu iza rešetaka civilizacije.

Gusar smatra da je čovjeku mjestu uz vještu kurvu, stopedeset bačvi vina i dvije-tri otkočene kubure napunjene srebrnim mecima.



I Dio – Gusar kao zoon gonoreicon

Gusara su nerijetko nazivali razbojnikom, jebivjetrom i mlatimudom. Ova tvrdnja je, kao i mnoge druge općenito, samo napola točna. Sve naravno ovisi o sociolingvističkom tumačenju riječi 'razbojnik' Gusar je razbojnik samo utoliko što ga društvo obilježava kao takvog. Ostale dvije riječi ne znače apsolutno ništa i jebe mi se za njih.

Gusar jednostavno uzima ono što mu pripada - nikada legalistički utabanim putovima Društvenog ugovora, ali sasvim sigurno nuklearnofizičkim kapacitetima Gusarovih muda koja mu dopuštaju da uzme što želi i kojoj god nijansi crvene to želi.


Gusara razvlače po žutom tisku jerbo on ne poštuje temeljno ljudsko pravo na život, seks sa majkom, ubijanje tuljana, dostojanstvo blablabla…
Ljudska prava su ideološka izmišljotina oronule, propederisane civilizacije na umoru koja na taj način želi nasuho jebavati brojčano slabije neuke budale nominalno se izjednačavajući s njima pomoću izmišljenih premisa o jednakosti, slobodi i sličnim postmodernističkim sranjima. Takozvana ljudska prava su ljudski konstrukt poput spolnih bolesti i planktona – i nisu bila zapisana na Božjim sisama prije no što ih je čovjek izmislio. Ljudi se niti rađaju, niti umiru jednaki.

Gusar sam određuje svoja Prava, On sere gdje hoće i umire bolji od drugih.


Gusar je često nazivan anarhistom. To naravno nije istina jerbo Gusar nema nikakve pretenzije stvaranja novog, nedajbože utopijskog društvenog sustava. Promišljanje nečega nestalnog kao što je društveni poredak Gusar smatra naprosto besmislenim i uzaludnim, pogotovo ako pojedinac koji ga teoretizira neće nikada doživjeti da uživa i jebe u njegovim očekivanim blagodatima. Gusar planira kako se obući za večernji izlazak u luku (da ne veli svijet da ide šporki u kurbe), eventualno namaže kurje oči i stidne uši prije spavanja – to je sve planiranje koje on poduzima.
Uostalom, Gusar nikako ne može planirati išta iole dugotrajno zbog kratkog (ali prejebeno dobrog) životnog vijeka, a i da može ne bi svoje ideje mogao sročiti na papir.
Gusar je naime potpuno nepismen, a nepismenost je dobra jer umu ne dopušta luksuz bavljenja pizdarijama.

Gusar piša po ljudima i maloj djeci te je uvijek zadovoljan i zadovoljen. Gusar danju spava, a noću promićurno jebe. Gusar ne voli meke porniće i bijelu boju.


Gusara smatraju Razvratnikom i Seksualnim općinarom. Ovo je potpuno točno – Gusar jest razvratan i općit iz očitog razloga što voli i želi uživati u životu, bez visoke cijene pranja tijela i nogu.

Gusar je stoga u dodiru s prirodom te ga vesele jednostavne i jeftine stvari poput WC papira, alkohola, Trešnjevačkih mališana i srednjoškolki. Gusar prezire komplicirane stvari poput pribora za jelo, C vitamina, kontracepcije i žirafa. Pogotovo žirafa…





II Dio – Gusar kao Skrotum Bitka Tubitka

Gusara zbunjuje uzdizanje znanosti i matematike na pijedestal ljudske spoznaje, a ne mari ni za filozofska tlapljenja o stvarima koje se tiču sasvim nebitnih apstrakcija kao što je smisao života, svijeta, žena, krvne slike sekusalnih partnera itd.

Spoznaja jednog Gusara iscrpljuje se u saznavanju cijene raspoloživih kurvi i mjesta na kojem se nalazi pljuvačnica. Ponekad čak ni u tome.


Gusara neupućeni vole poistovjećivati s pripadnikom kakve alternativne skupine ili Ga čak spustiti na nivo pičkastih i parolaških supkulturnih grupa kao što su zeleni, šareni, hipiji, pankeri, metalci, kurci i palci.
Prvo i prvo, Gusar se nikada ne poistovjećuje s prolaznim i nerealnim idejama te se ne povezuje s pičkicama koji ih prividno zastupaju.
Drugo i drugo, Gusar se nikako ne identificira s nečim što izlazi iz zvučnika (Gusar ne sluša muziku već ona iz strahopoštovanja sluša njega - Kao i svi ostali), ne svršava pri pogledu na krpice, lančiće i ostale dječje pizdarije (Gusar ne nosi odjeću, a dovoljno moćno izgleda i bez uskih hlačica i kožne ogrlice načičkane otupljenim bodljicama), niti voli biti povezivan s popularnim mjestima za izlazak (Gusar ne izlazi 'van' – on ulazi unutra, najčešće pijan).
Treće i peto, Gusar se ne druži s glupim tinejđerima – on ih samo jebe.

Gusar je stereotipni invalid. Zamišljaju ga sa polovnim udovima, vodenim grbama, povezima preko očiju i jetrom Arsena Dedića te se, s pravom, pitaju – 'Da li je gusarski način života dostojan ljudskog bića?'
Gusar je, sasvim sigurno, psihofizički sjebana jedinka. Pa što? Barem će se njegova mnogobrojna izvanbračna djeca moći upisati na fakultet bez prijamnog ispita (a i lakše se provlači kroz uske prostore).

Četiri su stvari koje Gusar mrzi više od svega – drveće, strojeve i lutke od porculana™. Drveće mrzi zato što se doima neživo, a zapravo je živo; strojeve zato što izgledaju živo, a zapravo su neživo.
Lutke od porculana zato jer su od porculana. Gusar je ludist.


Gusara smatraju okrutnim i vulgarnim. Gusar nije nimalo okrutniji ni vulgarniji od civilizacije čiju sisu halapljivo žvače, a svoju animalnu okrutnost ispoljavaja jedino u sukobu s njom (dok vulgarnost, pak, koristi kao poziv na parenje). Gusar je okrutan na simpatičan način – onako da, kada ti hladnokrvno pobije obitelj, oduzme nevinost djeci, zapali ti kuću i posere se na psa ne trepnuvši, razumski ustvrdiš kako se na nj ne možeš ljutiti i poželiš čovjeka zagrliti.

Gusareva čarobna riječ je 'arrr!', a često pomogne topli osmjeh i kolači.






III Dio - Gusar kao Homo Genitalis

Pripadnici ljudskog roda mogu se općenito podijeliti na dvije kategorije – Pičkice, Pederi i Gusari (istinski ljudi ili nadljudi).

Pičkice žele biti ljudi, ali u tome nikako ne uspijevaju. Mnogo vole seruckati, ali se nikada pošteno ne poseru. Pičkice su slabići i jadnici. Nezreli su i obično ih drugi uzdržavaju, iako im ništa fizički ili materijalno ne nedostaje. Iz guzice im s vremena na vrijeme iscuri malo prknene vode i kesice muda.

Pederi su ljudi kakve najčešće srećemo- imaju mnogo teškog sranja u sebi, ali susprežu njegovo iseravanje složenim sustavom ventila i pumpi zvanim socijalizacija. Sustav nažalost češće zakaže nego što djeluje te njegovi korisnici postaju naporni, zamorni, dosadni i napasno iritantni kreteni. Pederi seru čvrsto i bolno, a najčešće rade u državnoj administraciji.

Gusari su nadljudi. Nadišavši potrebe za sranjem, Gusari seru kada, gdje i u kojoj god boji žele. Ne rade sami već 'ubiru plodove ljudskoga rada'. Gusari su opušteni hedonisti s manijakalnom iskrom u očima. Silovat će Vam majku i zapaliti sestru, kako bi potom uz topli plamen pojebali Vašeg konja, guske i labudove. Gusari seru glatko i bezbolno; Bik koji Sjedi mudro bi rekao: 'Čisti anus, duga ljubav'. Gusari su zakon!



capt. A. Blackadder