Marketing
Portugal – Zemlja netaknuta modernom kontracepcijom
2006 AD - Conquest of Paradise
Ekspedicija za osvajanje vjerojatno najmizernije zapadnoeuropske državice – Portugala, protekla je neočekivano teško i usporeno, što zbog nekooperativnog lokalnog stanovništva što zbog prekooperativnih obskrbljivaća alkoholom. Ipak, putovanje je uspješno privedeno kraju, a kruna Gusarskog carstva bogatija je za novi dragulj.
Portugal: Pozadina neuspjeha
Portugal, jedina zapadnoeuropska zemlja u tranziciji, svoj je vrhunac doživio preko više od 500 godina, dugujući ga španjolskim brodograditeljima, talijanskim moreplovcima i bubonskoj kugi koja je harala ostatkom Europe.
U kratkom periodu prosperiteta, ova opskurna pomorska država uspjela je prokockati sav svoj teško stečeni kapital te je jedina kolonijalna sila koja je u jednom periodu i sama bila kolonija svoje nekadašnje kolonije – Brazila.
Danas, nakon više stoljeća provedenih u žbici kotača povijesti, Portugal je ondje gdje je bio prije svojih kolonijalnih podviga – u kurcu.
Ipak, budućnost Portugala je blistava - moderne reforme zahvatile su ovu zaostalu naciju te su unazad proteklih 20 godina uvedeni mnogi suvremeni zakoni, kao što je onaj o zabrani uživanja deva na javnim mjestima i defeciranja na gradske spomenike. Strogo je osuđeno paljenje vještica na trgovima te je izvan zakona stavljen rašireni običaj prodaje ruma u školskim kantinama. Na ubijanje pasa i udaranje invalida još uvijek se gleda kao na stereotipna obilježja muškosti iako se vlasti načelno bore protiv takve prakse.
Povijest Portugala?
Pogledaj pod 'Španjolska povijest'
Portugalci: Lijenost kao Spasenje
Nekad ponosno smatran rodnom zemljom afričkih moreplovaca i spolnih bolesti, Portugal je danas država na rubu egzistencije zahvaljujući lijenosti dovedenoj do ideologije. Ljudi koji nastanjuju ovu lijepu, ali intelektualno škrtu zemlju svoje male živote provode uglavnom ispod zemlje, a uvečer izlaze samo kako bi se vozali uokolo taksijima i pušili lokalnu verziju hašiša, koja se radi od jeftine gume (industrijska boja 4), obično skinute s jeftinih Barbie lutaka koja je potom tretirana zubima dilera te vješto impregnirana njegovom slinom, uz dodatak cimeta i opcionalno papra.
Ukoliko Vas možebitno začudi činjenica da je domaća droga toliko jeftina, ne nadajte se dobrom provodu - Portugalci se još uvijek nisu odvikli robne-kozne razmjene te su nevješti u baratanju novcem – sve za što su uvjereni da se može naplatiti (a to je uglavnom svaki predmet u vidnom polju), naplatit će Vam 6-7 eura. Sve od autobusne karte do originalne tunike Vasca da Game ili Marijine objave u Fatimi, naplatit će Vam oko 7 eura, što ovu zemlju čini sumnjivijom inačicom pretkolumbovske amerike, gdje je svaki blještavi predmet imao svoju proizvoljnu vrijednost sasvim nedokučivu lokalnom puku.
Stanovništvo ove, prema oceanu okrenute ljepotice, uglavnom je sačinjeno od crnaca i mulata poteklih iz portugalskih kolonija - ostatak populacije čine američki vojnici. Svi su oni prisilni katolici zbog (još uvijek) raširene prakse dodatnog oporezivanja muslimana i javnog kamenovanja Židova.
Unatoč&usprkos toga, zbog ugodne tople klime i strasnog temperamenta, ovdašnji se ljudi pare kao zečevi te im boja, vjera, nacija i spolne bolesti ne predstavljaju ikakve zapreke.
Broj stanovništva ove zemlje teško je procjenjiv te izmiče i najboljim statističarima već stoljećima. Zbog nedostatka efikasne politike rađanja, nepoznavanja kontracepcije, kao i neograničene konzumacije opijata te potpunog nedostatka odgovornosti domaćeg stanovništva, Portugal je danas zemlja na rubu demografske katastrofe. Nezakonita djeca trče ulicama poput pasa, a trijem gotovo svake kuće načičkan je slinavim balavcima svih uzrasta kao rojem muha. Svaka druga žena i svaki peti muškarac su u drugom stanju, a jedini demografski spas ove zemlje su nadolazeći valovi side iz Afrike i loši vozači na cestama uz školu koje služe kao jedini stabilizator porasta djece.
Običaji i tradicija: Perspektive epidemije
Narod koji nastanjuje Portugal uglavnom je afričkog i južnoameričkog podrijetla što se jasno vidi u prehrambenim i inim navikama ove zemlje. Pribor za jelo nije obavezan - čak se na nj gleda s prezirom, dok su salvete i sapuni potpuna nepoznanica. Kafići rijetko kada imaju WC-e - obično na zahtjev strane klijentele, a zanimljiva je činjenica da sami Portugalci misle da je izraz 'WC' autohtona portugalska riječ za zahod.
Portugal je, više no išta drugo, zemlja puna kontradikcija. Država je to u kojoj crkve gledaju blagonaklono na prinošenje životinjskih žrtava, a policajci ne poznaju portugalski jezik. Ne treba stoga čuditi činjenica da su sve svjetski poznate portugalske ličnosti ljudi koji su iz rodne zemlje uglavnom bježali – u Novi svijet.
Ovaj europski obalni dragulj diči se mnogim velebnim zdanjima (uglavnom iz jednog te istog povijesnog perioda) - masivnim crkvama, palačama, tvrđavama, taksijima itd. Zanimljiv je podatak da je ovom narodu tijekom povijesti bilo preteško odvojeno graditi sve te građevine te je većina crkava i katedrala ujedno i tvrđava, a nerijetko i vladareva palača. Tako će te, primjerice, u bataljskoj katedrali primijetiti vojni muzej, a neće Vam promaći ni smotra portugalske vojne straže čije neusklađeno stupanje svakodnevno odjekuje hodnicima obližnjeg samostana. Ako Vas zbune njihovi hladni, strogo profesionalni pogledi – ne brinite, oni su samo teško drogirani. Vječna vatra koju bi navedeni gardisti trebali čuvati ugašena je. Zašto – to je nepoznanica, ali sasvim sigurno ima neke veze s lokalnim obožavanjem kulta lijenosti.
Prolaskom kroz pitoreskna sela i priobalne gradiće Portugala, opazit će te kako sumještani dijele tek jedan WC u središtu samoga mjesta. Mjesni WC postaje portugalska varijanta foruma, što otvara mnoge mogućnosti za sociološka istraživanja. Domaće legende govore vrlo malo o ovome, ali sve upućuju na jednu stvar – štednja WC papira i međusobno druženje ljudi koji ne bi inače nikada izašli iz svojih kuća.
Portugalski državni praznici prava su parada šarenila, razularenih crvenih lica i mrtvih ljudi na uskim gradskim uličicama. Tome je uglavnom tako jerbo su njihovi blagdani ili gej parade ili državni udari, često i borba bikova koja pođe po zlu. Za katoličke praznike ovi ljudi uglavnom znaju, ali zbog poteškoće s praćenjem kalendara i vremena uopće slave ih potpuno proizvoljno – ponajčešće posjetom lokalnog dilera ili svećenika (što je nerijetko jedna te ista stvar).
Za pojest' i popit': Gastro-intestinalni inferno
Portugal je mjesto maštovitog spoja zanimljivih okusa, opojnih mirisa i teških zadaha. Omiljeno je portugalsko jelo svinjetina koji ovdje uglavnom zovu mesom - 'carne' dok sve ostalo nazivaju ribom - 'peixe'. Sve vrste domaćih recepata svoje podrijetlo vuku od svinjokolje, a načini priprave su jednako jednostavni i okrutni. Portugalci ne poznaju iskorištavanje bilo kojeg drugog dijela svinje osim crijeva te je njihova kuhinja – uglavnom orijentirana na tripice i svinjske njuške kao predjelo - često odbojna ostatku normalnog svijeta, a u modernoj medicini sve se češće koristi kao priprema za kolonoskopiju.
Vegetarijanci neće biti zadovoljni ponudom na jelovniku u Portugalu jer lokalni kuhari ne znaju za jelo bez 'mesa'. Meso će Vam staviti u juhu, kornet pa čak i šalicu čaja, zahtijevali Vi to ili ne.
U kategoriju ribe (peixe) portugalci svrstavaju sve vrste namirnica osim onih svinjskog podrijetla, pa čak i one alkoholne, a često će Vam samouvjereno napomenuti da se uz slanu ribu pije dobro vino – ne poznajući razliku između te dvije stvari. Uglavnom, ne možete pogriješiti ako u birtiji naručite slanu ribu – u većini slučajeva ćete dobiti kriglu pive.
Portugal, iako kraj poznat po vinima, zapravo je potpuno neosjetljiv na vinski biznis. Naime, sve vinske podrume u zemlji drže Englezi - jedini narod s kojim se portugalci ne žele miješati. Vino koje rade sami portugalci uglavnom je riba.
OPREZ: Iako je cijena hrane u Portugalu vrlo niska, takvi su i sanitarni standardi. Za vrijeme putovanja radije pojedite stjuardesu ili Japanca koji sjedi do Vas.
Gospodarstvo i politika: Đavolja pljuvačnica
Portugal je jedna od rijetkih zemalja koja rapidnim razvojem avionskog, željezničkog i cestovnog prometa sve ubrzanije uspijeva gubiti svoj tranzitni karakter. Ipak, ono što gubi modernizacijom globalnog svijeta, Portugal nadoknađuje ekonomskim izolacionizmom, rasnom politikom i naplaćivanjem svega što se iole može smatrati naplativim, te naravno gorenavedenom prodajom narkotika i neizbježnim pružanjem taxi usluga koja naprosto cvate poput cvijeta usred javnog toaleta.
Čest je prizor u portugalskim gradovima čekanje u redovima na kolodvoru. Još češći je onaj o vlakovima koji ne dolaze na vrijeme ili su došli davno prije no što su trebali, ili jednostavno odbijaju voziti do tamo kamo bi trebali. Neki će Vas, pak, ilegalno prevesti preko granice – tražili Vi to ili ne. Duga stajanja, izluđujuće čekanje – sve su to draži koje čekaju posjetioce ovoj prekrasnoj zemlji na rubu svijeta. Lokalno stanovništvo ovakva neefikasnost prometa nimalo ne ometa, oni se samo smiju od uha do uha i sjede – što je uglavnom ono što i inače rade.
Što se odnosa s ostalim državama tiče, Portugal se ponosi svojom koliko-toliko uspješnom politikom izolacionizma vješto kombiniranom s perfidnom ksenofobijom. Duga historija ratovanja s muslimanima ostavila je traga na portugalskom kulturnom izričaju - Mauri su znatan utjecaj nad Portugalom vršili tijekom srednjeg vijeka, ali se njihova isuviše stroga pravila seksualne čednosti te apstinencije od alkohola i nasilja nisu dobro prihvatila među lokalnim pukom.
Povijesno govoreći, dva su tradicionalna neprijatelja Portugala i jedan prijatelj, redom: Francuska, Portugal i Španjolska. Portugalci ne vole Francuze jerbo su im ovi, u vrijeme Napoleona, pokušali uvesti moderne zakone te svrgnuti zastarjele feudalne institucije. Preubrzana modernizacija, omasovljena prosvjeta, Ustav, pismo i sanitarni čvorovi nisu se sviđali portugalskom puku te su zatražili pomoć od svojih višestoljetnih saveznika - Engleza. Englezi su pomeli francuske trupe s portugalskog tla, utvrdili zemlju kulama, zidinama opasali mnoge gradove te sagradili prometnice i brojne manufakture. Ipak, Portugalci ih danas iz dubine duše mrze. Zašto, pitate se? Portugalcima se nije sviđala radišnost Engleza; prerevnosna urbanizacija i kopneno povezivanje zemlje im se činilo sumnjivim, a tu se ponovno pojavio problem zabrane ropstva bez kojeg Portugalci jednostavno nisu mogli - pa su zatražili pomoć Španjolaca. Španjolci, koji su pak stoljećima vladali ovom zemljom na rubu svijeta i očaja, osvojili su i razrušili Portugal, svrgnuli njihovog kralja i pobili sve njegove pristaše i veliki broj nedužnog stanovništva, iscrpili zemlju, ali - što je najvažnije, zadržali su sve ranije običaje koji su veličali lijenost i škrtost, a koji su se Portugalcima tako omilili. I zato danas Portugalci mrze Engleze i Francuze, a obožavaju Španjolce, prema kojima često imaju osjećaj inferiornosti te smatraju da svoje susjede treba veličati isticanjem svega što je kod njih dobro, a u Portugalu ne valja - često do apsurnog pretjerivanja u jednom i drugom slučaju.
Portugalski jezik: Relikvija ili sredstvo komunikacije?
Iako Portugal nije velika zemlja u geografskom smislu (niti u bilo kojem drugom), on u svijesti domorodačkog stanovništva poprima naprosto neizrecive proporcije. Gradovi poput Lisabona ili Porta toliko su 'ogromni' da njihovi žitelji ne mogu na karti prepoznati gdje se trenutno nalaze, a kamoli prstom pokazati gdje se nalaze njihova središta ili najpoznatije znamenitosti. Tu se naravno vraćamo na priču o gotovo nepostojećoj simboličkoj funkciji portugalskog jezika – jedinog indoeuropskog jezika koji ne poznaje termine za lijevo i desno, a čiji vitalni nedostatak njegovi govornici kompenziraju okretanjem u određenom smjeru (lijevo ili desno) i žustrim izgovaranjem izraza dovedenog do poštapalice 'adiante, a direito' što znači 'ravno, samo ravno'.
Portugalski jezik karakterizira prekomjerno korištenje frikativa i afrikata i guturalnig glasanja, što ovaj jezik čini potpuno nerazumljivim strancu koji se o nj spotiče po prvi put. Većina lingvista slaže se da je portugalski jezik prilagođen mnogo škrtijem i ljenijem govornom aparatu od našeg te je kao takav nesavladiv modernom čovjeku i nekim vrstama majmuna.
Zanimljiv je portugalski običaj da se sva vremena svode na jedno – buduće. Ukoliko pitate čovjeka na autobusnoj ili željezničkoj stanici u koliko sati dolazi vlak on će Vam samo lijeno odmahnuti rukom i apatično uzdahnuti 'mais tarde', što naprosto znači 'kasnije'. Interesantna je i ujedno frustrirajuća činjenica da ove ljude ne zabrinjava kašnjenje vlakova ili autobusa nerijetko i preko sat vremena – u Portugalu raspored vožnje vrši tek estetsku funkciju, za funkcionalnost i točnost ovi ljudi znaju vrlo malo ili gotovo ništa. Također možemo napomenuti i fascinantnu (ali nimalo začuđujuću) činjenicu nemogućnosti simboličkog percipiranja vremena i tijeka povijesti u svijesti lokalne populacije. Sve, naime, što se može nazvati starim njima je drevno iako rijetko kada znaju reći iz kojeg vremena određena građevina ili predmet datira. Čak je i najpoznatije i najstarije autohtono portugalsko jelo (koje je usputno rečeno uvezeno iz Francuske i modificirano kako bi se prilagodilo usporenim nepcima rijetko gladnih Portugalaca), inače potpuno neizgovorljivog naziva, staro tek tridesetak godina iako će Vam se domoroci na spomen tog podatka samo osmjehnuti – oni znaju da je sve njihovo vrlo staro, drevno i naravno - naplativo. Obično oko 7 eura.
Gradovi: Oaze očaja
Dva najveća portugalska grada – Lisabon i Porto, ujedno su i dva najveća konkurenta – u povijesnom, kulturnom, industrijskom i sportskom smislu, što se uglavnom dade svesti na površne sukobe navijača protivničkih nogometnih klubova. Površne, kažem, jer do takvih sukoba nikada zapravo ne dolazi – uglavnom zbog kombiniranih faktora geografske udaljenosti dva grada (parsto kilometara) i lijenosti samih navijača.
Poznato je da Portugal svoj nogometaški ugled (jednako kao i prometnice, 'izvornu' kuhinju i zlato u crkvama) duguje najvećoj od svojih kolonija – Brazilu. Ipak, ponos koji stvara pripadnost određenom klubu doveden je do mazohističkih crta. Lisabon iz principa ne želi na državnim cestama postaviti oznake smjernice prema Portu, dok je njihovom suparniku takva praksa zakonom zabranjena. Nadalje, građani obaju gradove svoje neprijatelje časte svakojakim degutantnim pridjevima, mnogi od kojih se tiču probave, svinjskih organa te spolnih odnosa sa crnim mornarima. U guzicu.
Ne bismo mogli govoriti o portugalskom nogometu, a ne spomenuti ovogodišnje FIFA-ino Svjetsko prvenstvo, održano u ovoj fudbalom zaluđenoj zemlji. Stadioni koji su izgrađeni za potrebe ovog, najvećeg nogometnog spektakla danas, po njegovom završetku nisu opustjeli – koriste se za živopisna javna smaknuća kojima mogu prisustvovati i turisti.
Zaključak
Portugal je zemlja koju treba tek osvojiti i potom zauvijek napustiti kako bi se pacala u svojoj lijenosti i kovanicama od 5 i 2 eura. Riječima lorda Byrona – 'Portugalci ne zaslužuju tako lijepu zemlju'. Došli smo, vidjeli, zaradili pokoju spolnu i osvojili.
(Mala napomena: Kako bi pregledali popratne komentare autoru uz slike, ne budite lijeni kao Portugalci te se potrudite prijeći kursorom preko pojedinih slika. Primjetio sam da su ljudi koji dolaze ovdje uglavnom kreteni te ne shvaćaju takve sitnice koje život znače. Hvala)
Post je objavljen 19.10.2006. u 22:30 sati.