Ploveći valovitim njedrima jadranskog plavetnila, istražujući kozmičke dosege bezgranične šizofreničnosti Stvoritelja, skrotumom za bludom nabasali smo na Zlarin – Otok mačaka.
Šugavih, da se razumije.




Zbog iznimnog mikro-geološkog strateškog položaja, dotični smo otok osvojili za vrijeme ovosezonskog obilježavanja uskrsenja Isukrstovog. Ipak, Otočani su bili toplokrvniji nego što bi se dalo naslutiti s obzirom na radno vrijeme mini-marketa i pošte te su krajnje nedžentlmenski objavili proglas suprotiva gusaru – i to još 1810.! Njihov bezobrazluk očigledno nema granica jer se početak 19. st. zbio mnogo ranije no što se itko od nas uopće stigao roditi (na ovaj najsavršeniji od svih svjetova), ne ostavljajući nam šansu da pravodobno reagiramo i sve ih mučki poubijamo. Uhvatiše nas nespremne – takoreći, još od majke nerođene!



Odlučili smo ispraviti ovu fatalnu 'administrativnu' grešku Otočana i izvršiti odmazdu u menstrualnoj krvi i ognju. Ovoga ljeta zaplovili smo prema Zlarinu. Ovo je naša priča.



Doplovivši do šibenskog kanala iz savezničke Pule nešto prije nadolazećeg sumraka, oprezno se došuljasmo do šibenskog lučkog bastiona - tvrđave sv. Nikole. Pijani i brojčano nadjačani uspjeli smo se uspeti uz njene bečkom rukom izgrađene zidine, tu i tamo zapišavši pokoji mračni kut, samo da bi otkrili da je utvrda napuštena. Ovo otkriće nas je nemalo iznenadilo, ali nam je išlo na kuku te smo se trljajući jaja tamo potajice utaborili.

Negdje u oko ponoći, primijetili smo svjetla iz smjera Šibenika-grada. Ubrzo smo začuli i zvukove crkvenih zvona. Pomislili smo da su vojnici koji su kukavički pobjegli iz tvrđave čiji smo upravo bili gosti otrčali do grada i digli njegove stanovnike na uzbunu. Ustali smo se brzinom pitona koji probavlja slona i zauzeli borbene položaje. Naime, svi smo se legli i pravili mrtvima - naravno, s noževima u ustima. A Biz je zapalio šibicu i sakrio top u hlače…
Stisnuti jedni uz druge, neoprani kakvi jesmo, naćulili smo uši i čekali da dušmanin napadne, misleći si pas mater tim dalmatincima - preko dana ništa ne rade, samo leže i spavaju, a preko noći trčkaraju gradom naoružani do zuba.

Nakon nekog vremena, a većina nas je dotada zaspala, uvidio sam da od protunapada Šibenčana ništa neće biti. Da sam bio malo trjezniji shvatio bih da je nesnosna buka crkvenih zvona koju smo ranije čuli označavala ponoć. Ili to ili je netko bitan umro; što iskreno rečeno sumnjam jerbo su sve ličnosti od regionalnog značaja trenutno u Nizozemskoj.

Ohrabreni noćašnjim uspjehom, u zoru smo riješili odlučno napasti Šibenik. Dodatno ohrabreni rumom, naoružani do sise naniže, prkosno smo podigli jedra i zapadnim vjetrom gonjeni jurnuli prema šibenskoj luci. Putem nas je presrela šibenska brodica HMS Prkos, prepuna kraljevske garde, tzv. 'murjaka'. Prema mojoj naredbi, hitro smo se okrenuli oko nje ispucavajući dvije salve topovskih kugli. Naš topnik gospodin McTrigger bio je, kao i obično, naprosto uvredljivo pijan te su olovne kugle svoj cilj našle nekoliko stotina metara iza Prkosa, u jednom od šibenskih dječjih vrtića. Približivši se neprijateljskoj brodici nakon neuspjelog napada topovima, prebacili smo se na njihov brod uz pijane povike jebanja materi im dalmatinske i mahnito mahanje oružjem. Nakon polusatne smo borbe uspjeli osvojiti Prkos pritom ispucavajući nekoliko brzih rafala iz pušaka u neprijateljske jarbole. Poručnik Drunkenbastard je pokušao baciti nož na jednog od njih, ali je pogodio sam sebe, što nećemo spominjati. Okuraženi srećom koja nas je neprestano pratila krenusmo na Šibenik…



U jednodnevnom orgijanju kakvo Majka Priroda i Otac Vrijeme nisu vidjelu otkako je Noa životinjama obećao da će sve što se desi na brodu ostati njihova mala tajna, Šibenik je postao Sodoma i Biblija. Bio je to prizor od kojeg muškarci dobivaju žešći PTSP, žene brkove, a starci odbijaju tekuću hranu i pričaju o partizanskim danima.
Gradski trgovi okupani svježom krvlju, leševi obješeni na koplja s kojih su se nekada ponosno vijorili barjaci, ljudske glave tamo gdje su od pamtivijeka stajali jumbo plakati HDZ-a. Kuće opustošene i lišene svake ljepote, crkve opljačkane i oskvrnute vapajima redovnica. Pročelja zgrada i ulice u sotonskom plamenu, benzinske crpke u eksploziji. Hirošima i Nagasaki. Trnsko i Siget.





Obrisavši Šibenikom guzice i sivu zonu onkraj skrotuma, riješivši se hemoroidnog nemira što nas hvata od predugog mirovanja krenusmo dalje - prema Zlarinu.







Negdje u kasno poslijepodne sljedećeg dana, brojčano slabiji no što smo bili kad krenusmo za Šibenik - bez ljudi koje ostavili da čuvaju tvrđavu sv. Nike, doplovismo do Magarne, jedne od zlarinskih uvala. Usidrivši se, oformismo grupicu ljudi pod mojim vodstvom kojoj dodijelih zadatak brzog i potajnog iskrcavanja na zlarinskoj obali kamo namjeravasmo podići logor. Na našoj vjernoj brodici 'PMS Lady Anerol' obavismo sve sve nužne pripreme, iskrcasmo rum, oružje, provizije, poveze za oči i proteze te plitkim čamcima doplovismo do stjenovite plaže, visokim borovima skrivene od neželjenih pogleda iz grada za kojeg smo znali da je smješten u širokoj uvali, nekoliko milja jugoistočno.





Noć nakon podizanja kampa protekla je u borbi s krajnje neugodnom lokalnom florom&faunom u obliku poput bjeloglavih supova velikih komaraca koje uspješno poubijasmo sabljama i kuburama nastojeći ne odati svoj položaj. Ujutro se probudismo čili i orni te nastavismo dublje u unutrašnjost otoka, nastojeći u naumu prodiranja do Drage gdje nas je, oko podneva čekao naš stari kamp, podignut za vrijeme našeg zadnjeg boravka na otoku.



Na mjestu starog logora stadosmo ukipljeni ugledavši neočekivan prizor. Tik do naše kućice od maslinovih grančica nikla je još jedna, vrlo slična, baraka (ipak je to bila tek neuspješna kopija uzvišenog originala).

Na trijemu nove kolibe dočekaše nas Sully, lokalni mladac na pragu puberteta mamurnoga pogleda kroz svoje krmeljave, poluzatvorene vjeđe koje su se potile dok mu se oko dlakom još neobdarenih nogu motala njegova pripitomljena hijena – Mrva kruha. Iako se mladi Sulli opasno tjerao te smo bijasmo prisiljeni od njega skrivati alkohol i guzice, njegov umiljati ljubimac nije te smo bez brige mogli dopustiti našem malom Scurvvy-u da joj zavodnički šnjofa guzicu i liže sise na onaj za pse karakteristično odvratan način.
Sulli nam je uz logorsku vatru srednje jačine (koja grije skrotum, ali drži um britkim) pripovijedao o događajima na Zlarinu nakon našeg odlaska, ne stajući sve do ranog jutra ili zore. Bila je to priča koja je stiskala govno i ledila krv…



Po našem odlasku, ali skoro dvjesta godina prije, Zlarin je izglasao Akt protiv gusara, zabranivši im djelovanje na području otoka. Ovaj pravni čin, sukladno bodulskom biološkom ciklusu koji najviše nalikuje onom morske kornjače, do svijesti lokalnog stanovništva došao je tek ovoga ljeta. Naime, Zlarinjani su dotični akt objavili u nekoj svojoj publikaciji, monografiji štajaznam, otvoreno pljunuvši u lice našoj plemenitoj profesiji. Saznavši okrutnu istinu postadosmo mnogo ljuti, pače razjareni do anđeoskog gnjeva, ali ponajviše nas stadoše hvatati nikada mirujući morbidni hemoroidi nesnosne borbe i okrutnog pljačakanja.

Odlučivši se poslužiti starom gusarskom taktikom – 'zapali, siluj & opljačkaj' (ne nužno tim redom), nagonjeni pravedničkim bijesom krvnika, opijeni mirisom loše loze krenusmo kročiti jedva prohodnom džunglu borova i maslinika koja nam se ispriječila na putu od Puerto Cazzo-a, glavne zlarinske luke, takozvanom 'Gradu mačaka'. Munjevito se probivši do grada zatekosmo mještane u punoj ratnoj spremi. Svi bircevi radiše punom parom (imaše čak i svježeg limuna, a ni leda nije falilo), sve plaže i trgovi bijahu puni svijeta, a u lici stajahu usidreni brodovi svih boja i zastava. Raja je bučno vrvjela čak i ispred crkve. Ubrzo uvidjesmo brzopletost naših junačkih srca i mane nekih boleština koje smo pokupili, a koje nemaju veze s ovime o čemu upravo govorim. U jednom djeliću sekunde bili smo opkoljeni!





Uhvatiše nas panika, bjesnoća navreše na suhonjava usta, skrotumi se nađoše u grljenom kanalu. Avaj najebasmo!

Povukavši se u crkvu i zabarikadiravši njezina olovom optočena masivna drvena vrata, odlučih se na kobni naum. Imamo se utaboriti u crkvi sve dok zvonar koji je ostao gore u tornju sutradan ne zazvoni u podne. Na njegov posljednji grčeviti trzaj ruke, koji će tišinu teškog brončanog zvona poremetiti posljednjim udarcem olovnog bata, istrčat ćemo iz proklete crkve kao što nikada prije nismo trčali i bez obzira na drvene noge i pokoji zakržljali ud bacit ćemo se u gomilu sijajući strah i trepet nožem, bakljom, sabljom i pištoljem. Borit ćemo se, jedan uz drugoga, sve dok posljednji ne padne na bojnom polju. Nitko od nas neće moliti za milost niti će je ikome dati; nećemo se praviti mrtvi kao inače već ćemo umrijeti časno kao što smo živjeli. Nije da smo časno živjeli, ali se to tako kaže.





Nakon vatrenog govora, naoružasmo smo se kao da namjeravasmo voditi bitku na armagedonskim poljima te iskidanih živaca liječenih samo lošim rumom dočekasmo podne. Paklenu vrućinu ljetnoga dana ublažavaše mramorno hladna unutrašnjost Božje kuće (koju veliki Pater-na-Nebu za vrijeme našeg boravka nije, nadam se, posjećivao, jer smo uokolo srali i pišali, u nedostatku boljih opcija). Kapljice nervoznog znoja rosile su nam namrštena čela, miris tamjana tjerao nas je na povraćanje. Krvavih očiju punih očajničkog gnjeva i lica iskrivljenih u groteskni grč čekali smo dok je zvono otkucavalo puni krug. Udarci bata tekli su dugo - poput vječnosti, a ja sam pomislio kako trebam dati ubiti zvonara. Posljednji bat se bližio, a ljudi su postajali nemirni. Pogledavali su se prodornim pogledima bijesnih pasa koji ne očekuju milost niti je namjeravaju dati. I konačno, stigao je… posljednji udarac teškog željeznog malja o unutrašnjost stjenke golemog zvona. Čitav otok je zadrhtao od snage njihovog neizbježnog dodira. Vrijeme je na trenutak zastalo, a potom ponovno krenulo zakotrljavši se neizmjerivom brzinom. Uz gromoglasan tresak razvaljenih vrata gusarska banda prodorno jurne iz crkve prema trgu.

Mahnito se kotrljasmo neprijateljskim gradom, izgladnjeli, očajni i bosi, mašući sabljama, pucajući iz kubura i bacajući psovke na nenamjerne prolaznika da bi pred Lerojem -glavnim trgom na kojem je smješten kula sa satom, stali ukipljeni. Veliki gradski sat, koji je nešto kasnio za crkvom upravo je odzvonio dvanaest sati. Svuda oko nas zjapio je prazan prostor. Opustjele ulice. Samo daleki žamor sa neke od plaža, udaljenih dobrih stotinjak metara prema sjevero-zapadu. Grad je bio mrtav prije no što smo ga mi pokopali. Zbunjeni, ostali smo tako stajati sve dok se nismo sjetili da su otočani sličniji zmijama nego ljudi te da i oni vole pridrijemati oko podneva, dakle između 11 i 18 sati. Bezbrižno šećući otokom, mogli smo ih sve pozatvarati u njihove kamene kućice i potom zapaliti čitav otok iz odmazde slično kao što smo učini u Šibeniku. Ipak, odlučio sam biti milostiv jerbo sam s vremenom postao sentimentalan prema Otoku i njegovim ljudima (ali ne i njegovim mačketinama koje se incestuozno množe brzinom skakavaca, a odavna prenose šugu i kojekakve rijetke boljke muda i bubrega), te im oprostit njihov neposluh, ali samo pod jednim uvjetom – da naprave kazališnu predstavu gusarstvu u čast. Oni me poslušali i dali sve od sebe da obećano održe, a ja sam dao ubiti samo starce jer su se presporo kretali za jednu dinamičnu priredbu.

Nakon iscrpljujuće borbe osvrnusmo smo oko sebe i pokušasmo sanirati štetu učinjenu našim umornim tijelima. Povukasmo se u otočku ambulantu i, ne vjerujući vještini lokalnih nadriliječnika, obavismo se potrebne operacije sami, instrumentima iz kućne radinosti. Osobno sam operirao ranjenike svojim vjernim bedžom s likom Olivije Newton John i Johnom Travoltom s Hrelje, a za konac mi je poslužio ribički flaks. Alkohol je činio ostalo...









Vlast nad Zlarinom ponovno je uspostavljena, guverner Miško je pronađen svezan i višestruko silovan u čamcu nasukanom ispred tzv. Nirvane te je ubrzo nakon oporavka vraćen na časno mjesto koje mu rođenjem pripada. Osim Zlarina, sa časnicom matičnog broda, poručnicom Snjeguljicom obišao sam i većinu ostalih otoka šibenskog arhipelaga te sam i tamo učvrstio krvavi gusarsku vlast i čeličnu stegu. Otoci Krapanj, Obunjan, Prvić, Lapac, Mala i Vela Sestrica novi su dijamanti u zlatnoj kruni gusarske hegemonije. A u Vodicama smo bili na pici i neki nepristojni konobar si je umislio da može biti bahat prema gusarskom kapetanu. To mu je bila zadnja bahatost u životu, a bogami i posljednje samostalno pišanje po stoječki.





Na moj rođendan, bodulsko je stanovništvo organiziralo proslavu Dana Stvoritelja, meni u slast.





Pustolovina čije pisane riječi su upravo pred Vama, za mene je završila neočekivano rano. Morao sam se hitno vratiti u matičnu luku kako bih riješio neke iskrsnule probleme. Na putu sam prema Zagrebu osvojio autobus prepun putnika, ali o tome ćete čitati u dnevnom tisku. Moja posada je i dalje na otvorenom moru i možda baš u ovom trenutku planira napad na Vaš grad, Vašu kuću i Vašu kukavnu pičku…









I za kraj, kako bi održali stanovništvo pokorenih dijelova Dalmacije u prisilnom spokoju - da im više ne bi palo napamet da kuju urote protiv gusara, osmislili smo za njih društveno korisnu igru koju smo nazvali 'Pronađi Gotovinu'. Primijetivši da je lokalno pučanstvo opsjednuto likom i djelom ovoga čovjeka čija prevelika glava vreba na Vas svakih sto metara, dali smo se u trošak i platili programere da naprave ovu vrhunsku zanimacije za mlade u mozgu, a patriote u slabinama.
Za oštro oko i uzaludan trud sve sretne tragače nagrađujemo tetovažom navedenog generala u kani.
Klikni ovdje i zaigraj 'Pronađi Gotovinu'!




Capt. A. Blackadder