* * *






U Beč smo stigli ranije no što smo planirali (slovenija se pokazala znatno manjom nego na kartama). Odmah po dolasku smo zatekli austrijsku vojsku u grupiranju na ulicama Beča. Uhvativši ih nespremne, kratkim rafalima desetkovali smo njihovu konjicu, otišli u Kunsthistorisches i Naturhistorisches Museum pogledati stalnu postavu (mnogo dobru), uništili im topništvo zaobilaženjem pješadije pomoću oklopljenih buseva kojima smo došli, sjeli na kavu, posjetili izložbu Impresionista u Leopolds Museum, te im pobili pješadiju topovima koje smo od njih preuzeli u prethodnom naletu.





Odstupnicu smo gonili do Rathaus-a, a nakon krvave bitke održao sam kratak govor o boljoj budućnosti pod mojom kraljevskom vlašću u samoj gradskoj vijećnici. -Ali stvarno jesam... ljudi su me malo čudno gledali (pederi!), ali su prihvatili moj autoritet čim sam primio austrijsku krunu. Okrunio me (novo postavljeni) bečki nadbiskup – otac Andrei, kojeg sam nakon koronacije primio u svoju službu te me je mladi svećenik pratio u pohodu na Bratislavu.



Na mojoj koronaciji prisustvovalo je dobar dio stanovnika Beča koji su odlučili posjetiti Rathaus toga dana i u miru uživati u adventskom sajmu. Gadno su se prejebali. Govor kojeg sam održao nasred vijećnice bio je impresivan i gromoglasan, usudio bih se reći, i smatram da je ulio nadu u 'bessere Zukunft' novim generacijama Bečlija. Starije sam dao pogubiti. E da, a što se tiče svizaca, toliko su mi išli nakurac da sam ih sve osobno upucao prije no što su nam se pridružili u diverzijama. Mali gadovi... mnogo gori od slovenaca.





Uz Andreia, moja desna ruka za vrijeme pohoda na Beč i Bratislavu bio je Joseph, Veliki vezir i turski prebjeg. Njihova pomoć bila je nenadomjestiva te im se ovom prilikom iskreno zahvaljujem. O njihovim zaslugama nešto kasnije.
U funkciji mog ađutanta tijekom ratnih akcija na ulicama Beča našao se autohtoni Bečanin, David S., kojega sam ozeblog i umornog izvukao iz delirium tremensa u jednoj od komercijalnih ulica grada. Mladić mi je odmah obećao svoj život i dao se u službu novom kralju, tj njegovom 'Königu'. Popili smo kuhano vino u improviziranom kampu usred Centra da bi me potom moj ađutant proveo ulicama u potrazi za mitraljeskim gnijezdima, bunkerima i H&M-om kamo se sakrio ženski dio vojske. Po odlasku iz Beča, David i ja oprostili smo se kao prijatelji.



***

Epilog



Začudilo bi vas, dragi čitatelji, strahopoštovanje koje ljudi na ulici imaju prema čovjeku s gusarskim (kapetanskim) šeširom ili krunom. Mnogi su pojedinci prilazili mojoj sviti i tražili milost (ili bar upoznavanje) od novog kralja. Sve su to naravno bili pankeri, skitnice, maloljetni pijanci i žene, dakle ljudi s ruba egzistencije. Ali to je sasvim hhOK jerbo sam ja komunistički kralj, k tomu i gusar...




Nakon osvojenog Beča, povorka je, praćena snažnim vjetrom i gustim snježnom vijavicom, krenula dalje na istok, prema hladnom srcu Slovačke - Bratislavi.



Cpt. Black Adder
Pseudomonarh i jebač