iliti

Voyage de Hongrie, ou dissertations critiques, historiques, politiques et philosophiques sur les villes de Buda et Pest



Vrativši se iz sjevernih provincija drevne i zaboravljene Austrougarske monarhije, posjetivši svoje vlastelinske posjede s namjerom ubiranja godišnjeg nameta, mogu samo zaključiti kako plava krv više nije na cijeni... Dugo vremena nisam bio na svojoj zemlji, a promjene su ujedno zastrašujuće i zbunjujuće... čak i meni.

U zemlji mojih pradjedova npr. više nije sramota biti Turčin! Dobro dobro, neki će reći: 'I Turci su ljudi', ali svi mi dobro znamo duboko u našim srcima da oni to, jednostavno – nisu! Nitko s onolikim mustačima ne može biti čovjek, nekmoli žena. Turci hodaju ulicama Budimpešte kao da su ljudska bića (ili današnjom terminologijom - građani jednake vrijednosti) i čini se da su svi zaboravili da su ti isti Turci (pod fancy imenom 'Osmanlije' - But they don't fool me, no sir!) osvojili Budim i Peštu, pojeli sve njezine stanovnike i parili se s domaćim životinjama poštenih seljaka kako bi proizvodili ratne strojeve masovnog uništenja i zabavljali svoju garavu zlu djecu... ili nas bar povjesničari tako uče.
Moji su preci stoljećima iz svojih zaštićenih utvrda slali slabo naoružane seljake na višestruko nadmoćniju i mnogobrojniju tursku vojsku... i tako iz generacije u generaciju! Zar su moji preci ginuli uzalud?!



Naravno, Mađari u cjelini zapravo ne vole Turke, ali dok god Turci obavljaju Mađarima nepoželjne, najniže poslove, dobri su im. Novac ne mari za povijest i ono što je bilo, a domaćoj raji maže oči i uvjerava ih da su svi oni jako tolerantni, pošteni i dobri. Nitko nikome ništa ne zamjera dok god su nekadašnji smrtni neprijatelji kažnjeni svojim niskim statusom u društvu. Kako bih si otvorio apetit za ručak, verbalno sam napao Turčina na cesti misleći da ću uspjeti formirati rulju koja bi s oduševljenjem mogla provesti jedno lijepo ranojutarnje linčevanje, ali bezuspješno.
Ostao sam zbunjen...



Također, citadela u Budimu, nekad ponosna tvrđava iz koje je virilo na tisuće kopalja s glavama nevjernika sada je jebena turistička atrakcija... TURISTIČKA ATRAKCIJA kažem vam! Bez glava naravno... Sve je tako turistički lijepo i skladno, nigdje krvi i krikova male djece, skvičanja staraca. Samo fali da ljudi počnu vješati one jebene ružičaste balone za nagradnu igru T-coma. Njemački topovi iz Trećeg carstva, još uvijek sasvim ispravni, na zidinama šute; nisu usmjereni prema Americi (Fuck Yeah!), a bogami ni prema turskim obrtnicima preko puta Dunava. Turisti s parama danas upravljaju stoljetnim europskim tvrđavama i njihovim sveukupnim strateškim potencijalom.
Kada sam isukao sablju i počeo pjevati ratne pjesme, osiguranje me pokupilo i ostatak danas sam proveo u nekakvom improviziranom zatvoru pokraj tvrđavice... zapravo na porti... GARRR!
Zašto zatvoriti plemića koji grlenim pjevanjem huška niže slojeve na građanski neposluh... zapravo kriminal!?
Čudna neka vremena...



Nekada luksuzni budimpeštanski restorani danas primaju SVE i SVAKOGA. Ulazak više nije ograničen samo na ljude plemenitijeg sloja, konobari se više ne ulizuju onima s vrednijim obiteljskim imenom i poviješću. U najboljem peštanskom restoranu, tradicionalnoj mađarskoj čardi, loža koja je generacijama pripadala mojoj obitelji sada je pretvorena u dva separea... a u funkciji je mjesta na koje se dolaze ševiti bogati balavci niskog rođenja. Cigani koji tamo sviraju pojebali bi se za nekoliko forinta, a izgube interes za zabavljanje gostiju čim im gurneš novčanicu u guzicu.
A kada sam ošamario nekog prištavog konobara koji mi nije poljubio prsten prije nego što mi se obratio, izbačen sam na ulicu! JA, njihov plemenitaš! Sramota...



Po muzejima nemate što vidjeti... samo neka pederska moderna umjetnost. Sve nekakve sise i stolice i slične pizdarije. Naravno, to je zato što se ljudi više nemaju vremena baviti umjetnošću pa je svako sranje dovoljno da im uzbudi maštu. Ljudima se danas može prstom pokazati bilo kakvo govno i reći im da je to umjetnina. Danas goli kurac može imati estetsku bit. Najobičniji predmet nekim čudom postaje umjetnina u 'svetom' prostoru galerije, izvan nje je pizdarija, smeće, rabljeni kondom, svinjsko crijevo, ciganska pička. Moderna umjetnost ne razlikuje kvalitetno od nekvalitetnog, izvrsno od prosječnog ili lošeg, sve je nivelirano. Novac izjednačuje ljude i stvari, a zagospodario je i umjetnošću. U svijetu u kojem je svakodnevnica estetizirana do banalnosti umjetnost je umrla u sivilu vlastitog materijalizma.
Kada sam gumenom sisom uzeo razbijati nekakve stare pivske flaše izložene na mramornom postolju opet me pokupilo osiguranje... ovi su bili malo grublji. Ali nisu me jebali, molit ću lijepo.



Nadalje, u čitavoj mi se Mađarskoj NITI JEDNA osoba nije poklonila niti ponudila seks, što me posebno zasmetalo. Iako sam nosio svoj kožni bič kojim seljacima utjeravam strah u kosti, nisam ga uspio upotrijebiti. Mađarska je policija bila brža... i nepotrebno brutalna ako smijem dodati. Ljudi danas imaju dostojanstvo, kažu mi... ali samo dok u pitanje ne dođe novac... onda su ga spremni prodati.

Živimo u licimjernom vremenu drugovi moji... a ja sam ostao bez svog nameta.


Cpt. Black Adder
propali plemić, naoružan i opasan