Ne da se čitati!
srijeda, 13.03.2013.
Skica
Bješe nekoć jedan čovjek, toliko ogorčen na život, marljiv i radišan, ali vječito nesretan. Svaka bora na njegovu čelu ocrtavaše napore života podijeljena na prvi lom, drugi lom i onaj koji je preostao dok mu život ne prođe sasvim u samoći i svakodnevnici.
Bješe nekoć djevojka toliko blijeda da su se ljudi snebivali u prolazu, pa ipak - obraza rumenih toliko da se sva njezina sposobnost življenja očitavala u tom rumenilu. Živjaše pristojno i u znanju, a svaka vlas kose joj oslikavaše život podijeljen na prvo veselje, drugo veselje, i ono koje joj preostade od svakog dana koji prođe.
Bješe nekoć mladić blijedih očiju, raspikuća i kockar, nesposoban za išta drugo osim za alkohol i prljave birtije. Život mu se sveo na krčmarsku Moskvu, žene oskudnih slojeva haljina, sasvim očite lupeže - život mu se sveo na ništa, a to ništa bješe sve. Sve njegove noći provedene ispod mosta oslikavaše prvu nesposobnost, onu drugu, pa i treću koja mu preostade da s njom živi navijek.
I.
Frauenkirche, treći sat iza podneva. Mičem si pahuljice s kaputa i gledam na đepni sat. Slike u glavi mi pomalo titraju, još jedan izgubljeni slučaj.
Nemam opravdanje za svoju stranku, toliko je uvrnuta ( pa i mi smo ljudi, nevezano uz posao, imam pravo rasuđivati te gadarije, ipak samo u svojoj glavi ). Mogao bih preko na čašicu sa samim sobom, a opet - stan je hladan, Johannstadt je daleko, tko će dogurati po ovom hladnom vjetru još i teturajući?
Ne znam što bih, pogled mi skreće sa đepnog sata ulijevo i vraća se. Ipak, pogled bježi ulijevo nanovo, na prizor koji mi i danas dolazi u snove, kao najmračnije podsjećanje na sasvim nebitno poznanstvo. Ili, kao namračnije podsećanje na sasvim tužno poznanstvo.
Pogled mi se priljepio na vitku i blijedu figuru, kose u kovrčama, u nekoliko nijansi smeđe. Što sam više gledao, više sam tražio, što sam više tražio - više sam žalio.
" Hladan dan, gospođice. "
" Iznimno hladan za nas. Nosite lijep kaput, podsjeća me upravo na onaj mog oca. "
" Hvala. Ipak, usudio bih se upitati zašto stojite na hladnoći oskudno odjeveni? "
" Usudila bih se upitati vodite li takvu vrstu brige o svima? "
" Pa.. nisam mislio, ne shvaćajte me pogrešno, miss. Možemo popiti čaj, nisam upućen u vaše današnje obveze. "
" Stranac. Upravo kao Albertov. Uvijek sam za čaj. Ipak, gospodin poput vas koji vodi na čaj naizgled siroticu poput mene? "
" To je u ovom trenu najmanje bitno. "
Pamtim svaki pokret usana tog poslijepodneva. Erin je tako postala moj najdraži sugovornik. Beskućnica, odbačena od strane imućnih roditelja kada je odlučila odbiti brak sa bogatim ulagačem kod njenog oca.
Njen dotadašnji ugled, haljine, obrazovanje, sve je palo u vodu kao posljednja kap kiše jednog lijepog i sunčanog dana.
Slušao sam Erin duboko u noć, odlazio na posao sa nekakvom srećom, nisam ju gledao kao ženu, već kao sopstvenu djevojčicu koja me uveseljava svojim osmijehom, pomaže mi riješiti najzamršenije slučaje, i sasvim lijepo pravi moje najdraže suhe kolače.
Nisam ju zamišljao u svim onim haljinicama koje sam ju kupio za naredno ljeto, nisam vidjeo njezin lik pred očima svaki put kad bih popio koju čašicu više, nisam.
I, nisam razmiljao o njenim modrim usnama pred svojim tijelom, ta - kakav bih ja to izopačenjak bio?
