lanterna

JOS NIJE!

Ceka se, ceka! Ovo zvuci kao da se Trudnica dosaduje. Zapravo to uopce nije istina. Svakodnevno joj padaju nove stvrai na pamet. Uglavnom su sve te fantasticne ideje vezane za preuredivanje po stanu. Srecom Trudnica ne smije dizati nista tesko, pa se samo bavi relisticnim planovima. U zadnjih je sedam dana ona: ofarbala spavacu sobu, ocistla sve kuhinjske elemente, odledila frizider, poslozila oko 150 cd-ova po abecedi, izbacila iz ormara svu robu koju dulje od dvije godine nije obukla, kupila nove stolce i neku vjesalicu za susenje rublja. Toliko o kliseiziranom sindromu gnjezdenja koji ocito eve trudnice zahvaca. Ili se ipak toliko dosadujem da mi se pomisao na usisavanje cini zanimljivom. Osim toga svaki dan dovucem do stana po koju jako prakticnu kutijicu ili fasciklic ili jastucnicu ili okviric. Dragi me usporedio sa pticicom koja u proljece gradi gnijezdo. Prepoznajem se u toj metafori. Koliko god da sam se prije zalila da Trudne ovdje u Nizozemskoj rade do 4 tjedna do poroda (i bila ljubomorna na mogucnosti dugog prijeporodiljkog u Hrvatskoj), toliko sada razumijem razloge takovog rediniranja. Da sam dulje doma pretvorila bih se u zivu verziju programa za preuredivanje stanova i vrtova ili Matrhu Steward. Na kraju da jos zavrsim bankrotirana i u zatvoru kao ta kraljica americkih kolacica i cvjetnih zavjesa. Eto, sva sreca da nemam vrt. Kao sto citate, pozitivno sam nastrojena. Cak uzivam sto vani puse i pljusti jer se onda lakse dise. A nocu toplom zagrljaju uzivam u zvucima kapljica po prozorima. Zabavljaju me frendovi i poznanici ovdje. Zovu i dolaze u goste, padaju u nesvijest kad me vide bacvastu, pa zale moje nabubrene gleznjeve koji izgledaju bas kao sarme i onda mi zele svu srecu i snagu ovog svijeta pri porodu. Ja ih pak obavjestavam o stanju malog Ritala (koje zovemo Ricky jer sam to jednom sanjala) i sto je bilo na zadnjoj kontroli kod babice. I onda jedemo kekse i pijemo cajeve. Postala sam ekspert za Wimbeldon pa sad uz nogomet i tenis odlico komentiram. Sad kad ce vec cetvrta zena s mog trudnickog tecaja porodila, sva sam uzbudena. Ukupno nas je devet. Uskoro cu i ja. YES! Cak ni devet mjeseci nije dovoljno da te pripremi na cinjenicu da ce uskoro na ovaj svijet stici jedno malo zivo bice. Ljudsko bice. Koje ce mozda sliciti meni i Dragom. Koje ce onda sa nama zivjeti dugi niz godina i postati veliko. Znam da ovo sve nesuvislo zvuci, ali ni meni se ovo nikad nije dogodilo, pa kao da jos ne vjerujem. Kao da cu se probuditi iz sna i shvatiti da uopce nisam trudna. One dane kad se malo nerviram onda me strah da nesto ne krene po zlu. Bit ce da sam zato tako zaokupljena jednostavnoscu kuhinje i kuce, da ne sjedim satima misleci o svemu sto bi moglo krenuti neocekivano. Uzivam u svakom trenutku trudnoce. I kad me pitaju da li me stah bolova... ovo ce zvucati jako naivno... tada pomislim da se meni se bas rada. Unatoc neugodama koje su ukljucene u taj scenarij, zelim se uhvatiti u kostac sa onim sto neizbjezno slijedi i prepustiti se sili prirode. I sigurno da cu vikati i svima reci sve sto ih ide. No i to je dio paketa. Dragi je upozoren. No do tada se ceka! I planira ribanje pecnice. I tko zna, mozda i dekoriranje balkona! Sve je u najboljem redu!

- 02:12 - javi se (17) - Isprintaj - #

VIJEST

Prvo je trajalo jako dugo prije nego sam imala vremen sjest i sve suvislo utipkat. Onda je pak proslo toliko vremena da se nakupilo toliko vijesti koje sam mislila kronoloski utipkat. Tada bi sve imalo smisla i bilo bi sistematski organizirano. No do tada je vec bilo proslo toliko puno vremena da me pocelo bit sram sto nisam vec ranije objavila te vijsti. Da bi na kraju nastupila hormonalana groznica u kojoj mom entuzijazmu za glumljenjem kucanice nije bilo kraja. I tako je proslo vec osam mjeseci i 3 tjedna i blizi se taj sluzbeni datum kada bih trebala lansirat jednu malu toplu bebu u veliki svijet i moje spremno narucje. Zato sada vicem na sav glas: Dragi moji, ja sam trudna. Oprostite sto se nisam javljala. Isprva sam ispunila duznost moderne trudnice i radila punom parom punih 8 mjeseci trudnoce. Ono nesto slobodnog vremena provodila sam u romanticnim trenutcima sa buducim Tatom, na web stranicama za trudnice, tecajevima yoge, nad knjigama o porodu i u ducanima sa bijelim kinderbedima i minijaturnom odjecom. Uzivala sam u mirisima ulja za djecu, borila se sa groznom trudnickom modom i prihvacanjem strija na mojim bijelim butinama. A sada , samo tjedan dana prije sluzbnog datuma, sam jako uzbudena. Drugo stanje je prav izbor rijeci za stanje u kojem se i fizicki i osjecajno nalazim. Nekako je sve sjelo na svoje mjesto. Za one od vas koji se jos sjecaju mojih osobnih peripetija, kratak update: Otkako smo se, proslog rujna, Nezakoniti i ja vratili sa biciklistickog puta Amsterdam – Moj Otok u Dalmaciji, smirila sam se. Tako mi je bilo drago da sam Dragom pokazala otkuda sam i da mu se u Hrvatskoj svidjelo. Dok smo u goloj slobodi sjedili na stijenama sa kojih sam jos kao dijete skakala u more, znala sam da je to to. Tih 6 tjedana nase male ekspedicije, spojilo je moj trenutan zivot u inozemstvu sa Nizozemcem i moje korjenje. Uvijek sam se bojala da je to nespojivo i vjerovala onima koji su me time plasili. Mi smo vec 9 godina zajedno i ovo kao da nas je podiglo (ili spustilo) na neki novi nivo. Da ne duljim i ne patetiziram, u jednom sam trenutku osjetila da sam ponovno narasla za koji centimetar. I to u vlastitim ocima. Ocito da je to kljuc svega. Tako sam bila sretna kad sam otkrila da sam trudna. Nekako toplo i veselo je to. Gladis se po trbuscicu i osjecas da imas toliko ljubavi u sebi, da vise nisi jedna i da je svijet postavljen u drugu perspektivu. Naravno da se i brinem i veselim i molim da sada sve prode u redu, da bebac bude zdrav i cio, da tako nesto malo i krhko znam drzati u rukama i da mu nitko ne smije naskoditi. Nisam mogla zamisliti, prije trudnoce, da ce mi biti tako drago biti trudna. Taj osjecaj da se ono u meni mice i da kad se istegle ga mogu poskakljat po tabanu je neopisiv. Tako intiman, tako smijesan, tako samo moj. Za mene je dijete vec ovdje. Dijeli nas samo tanka koza nategnutog trbuha (koji je ogromnog vanzemaljskog razmjera). Jos samo da ga vidim i da cujem kako lijepo dise i bit cu najsretnija na svijetu. Do tada malo brojim dane, pijem caj i osluskujem signale. Oprala sam sve benkice i olicila sobu u zeleno. Hvata me i sindrom gnjezdenja pa mi je stan cisci nego ikad u zivotu i ako se uskoro nesto ne pocne dogadati, ima sanse da cak pospremim balkon (neka vrsta spajze). Nadam se da se ne ljutite sto je moja tisina dugo trajala. Zaista sam vas cesto iscitavala.

- 00:26 - javi se (12) - Isprintaj - #