  Nakon Karlsruhe usli smo u Schwartzwald. Ravnice i kombajni ostali su iza nas. Njihovo mjesto zauzele su sume, vinogradi i vocnjaci. Seoca su nikla iz srednjovjekovnih mitova kompletno sa kucama starim i po petstotinjak godina. Hrana se jos uvijek nije popravila. I dalje smo jeli masno meso i jedine salete su bile one od kobasica(?). U restoranima i kaficima vladale su strije plavuse i debeljuskasti kuhari. No svi jako ljubazni i dragi i zainteresirani otkud smo i sto radimo. Cudini su ti Njemci: jedni su pak tipicna pivska publika, a drugi pak straci od 80 godina sto na specijalkama kruze okolicom. Moj njemacki je u meduvremenu poprimio brutalnost te mu je ponestalo svakog srama, pa sam cak dobila i koji komplimen (sto je mog Dragog , kao pravog znalca, jako nasmijalo i jos se sad tome smije meni iza leda. No iopet sam ja morala sve pitat i za pravce i za hranu, te se cjenkat i zahvaljivat, jer....no samo da znate, da od sada ja sprecham i dojch)  Kao sto rekoh krajolik se jako proljepsao. Kao nas Gorski kotar, ali malo valovitije prirode. Prvi usponi su poceli. Od sada pa dok nismo presli Alpe usvojili smo sve lokalne psovke kako bi izrazili ocaj, bol u bedrima, ljutnju na puknute lance i probusene gume i uzbrdice. Prvi uspon od 6 km sa postotkom og 8 do 10% zvao se Schwabische Alp. Jedini nacin da se tu uzveremo je bilo na cesti medu autima, kamionima i traktorima. Nakon prvog kilometra sam legla na travu. Shit, dakle ovo je biciklizam! Crvena, znojna i izmrcvarena, razmisljala sam da se vratim 9 dana unatrag u Amsterdam, umjesto da krenem preko ovog brda. Cula sam od drugih da treba naci svoj tempo i imati strpljena, pjevusiti ili brojati u sebi i vrtjeti kao vrhu. Ajme, da mi je samo disati, bilo je jedino sto sam mogla misliti. I onda svi oni auti, koji su nas ljubazno zaobilazili u sirokom krugu, koji te preticu. Ono sto bicklizam cini jako napornim je to sto kada ti je najnapornije ne mozes polako voziti. Na usponu vrtis na najmanjoj brzini (to je jedina mogucnost prezivljavanja) sto znaci da unatoc muskulfiberu (jel i ovo njemacki?) moras brzo okretati pedale inace se srusis sa bicikla.  Srecom ni Dragi nije bio nesto sportskog kapaciteta pa nisam bas puno zaostajala. Jedino puno jecaja. Jos smo pet puta pauzirali, no onda.... kad smo stigli na vrh zaurlala sam kao sam Tarzan i svi orangutani na slobodi. Dijete sto se porodilo i svi oni visestruki orgazmi sto ih se opisuje po zenskim casopisima. (Naravno da su najbolje one fotke na kojima ja uzjapurena i sa ocima izgrizenih o znoja pokusavam izvuci usne u pobjednicki osmjeh. Dragi me bas sad uvjerava da na tim fotkama ja ne licim na sebe i da nema sanse da se moj pravi identitet otkrije. No sto cu kad sam kukavica. zato su ovdje samo miroljubivi pejzazi, na kojim sve izgleda ravnije nego sto je to bilo.) Pred nama je bio mali lagan spust, suncana visoravan i jos jedan crkrveni toranj sto je obecavalo pekarnice i pivce. Nas je kamp imao otvoreni bazen. Divota! Mislim da se nikad nisam sa vecim uzitkom prepustila plutanju.  Dragi Losa vijest je bila da unatoc tome sto smo na 960 metra nadmorske visine, sutra dan moramo klizit nizbrdo do kojih 100metra, da bi to bila pocetna tocka Alpslih podviga. No o tome iduci puta, kada cemo stici na autrstijsku granicu, polovicu puta i prekrasno jezero Boden Zee.  |
22.12.2006., petak
11.12.2006., ponedjeljak
 Da nam se Njemacka nije nasla na putu ka Hrvatskoj, vjerojatno ju nikada ne bih bila posjetila. Jedino sto sam mogla zamisliti prije ulaska na njen teriterij bile su brze auto ceste, industrijsko Rur podrucje i jezicno podrucje schl-cc-zzen-heim-habe. (vjerojatno je iz ovoj fontskog pristupa germanistici svima jasno da nemam blage veze o jeziku). S druge strane volim njemacku modernu literaturu. Bernard Schlink je divan pisac. I ta poslijeratna tematika i pitanje krivnje i identiteta koje si postavljaju i malde generacije Nijemaca me jako fascinira. Pa svi filozofi... da ne duljim, usla sam u jemacku sa djetinjastim predrasudama o Svabama i sa nadom da nadem truncak romantike sa brojnih procitanih stranica na licima obicnih ljudi.  Iako je kolovoz tek pocinjao, nabubreni oblaci zasjeli su na nebu. Sivi i niski, plasili su nas mogucim munjama i hladnim padavinama. Biciklirati osamdeset km na dan po kisi bilo bi jednako kao sjediti znojan u hladnjaci mesara. Molecljive oci upirali smo u nebo, svakodnevno odgonetavali vremenske prognoze u lokalnoj stampi, uzdisali ka Svevisnjem te se cak usudili gatati vlastite prognoze osluskivajuci vjetrove. Ljeto je bilo hladno i sivo i nije obecavalo vecernje setnje u ljetnim haljinicama.  Biciklisticke staze u Njemackoj su idealne. Dvokotaci smiju koristiti cestice medu farmama koje su namjenjene samo seljacima i setacima pasa. Dakle bez automobila, jupi! Devet dugih dana Njemacka je bila ravna. Devet dana i 500tinjak kilometara pred nama su lezala polja suncokreta i zita i kupusa. I jos vise suncokreta, zita i kupusa. Jednolicnost je davala jos jasniji osjecaj da je ova zelja zaista ogromna. Ono sto nas je zacudilo da ovdje svi zive u selu, a sve farme su kilometrima rasprostranjene u okolici. Tako se moze dogoditi da svakih 30tak kilometara uces u malo selo i onada iducih 30 si u pustinji. Sela su vecinom sastavljena od novogradnje. Da li su sva unistena u ratu? Iako sam otkrila da znam muljavit na njemackom dovoljno za koju salu i rezervaciju telefonom, nisam dostigla taj nivo suptilnosti da se raspitam. Crkva i groblje. Nema spomenika. Ma nema niti ljudi niti automobila na ulicama. Cinilo se kao da su te bijele kuce sa malom okucnicom (bolje receno ogradom) napustene; da su svi zaspali udisanjem nekog necujnog pilna.  Jedino su pekarnice bile otvorene. Te su trgovinice prodavale najfinije kolace koje sam jela zadnjih godina i pravu kavu i u njima su radili pricljivi dedeki i srdacne tete u kutama. Tako smo se mi veseliti svakom crkvenom tornju kojeg smo u daljini signalirali znajuci da se tu kriju slatkisi, krafne, torte i topla kava. Nakon par dana jurnjave u strahu od kisnih kapljica (koje jos nisu pale), stigli smo do Rajne i poznatih obalnih seoca. Ta su se preorjentirala na turizam zeljno ocekujuci turiste sa cruise shipova na rijeci nudeci slatka i kisela njemacka vina i mnostvo pffifferlingen (citaj: vrsta gljiva koja je bila nezaobilaziva i u sezoni). Sama rijec me primorala da ih kusam. Hmmm! U redu kuca na obali zvanom Bad Brazig(od milja krstenog: bad pricing) odsjeli smo u hotelu za bicikliste.  Ruta uz Rajnu ocito je popularna jer slijedi tok rijeke pa je , pogoditi ste, bez uspona. Tu smo se pocastili putovanjem brodom od kojih 100km kako bi malo skratili put i odmorili noge. Ovaj dio Njemacke je brezuljkast i povijesno bogat. Doslovce na svakih deset km ugledas jos jednu tvrdavu na vrhu nemoguce strmih stijena. Neke od njih su danas muzeji, neke hoteli, a neke vlasnistvo masno bogatih nogometasa i plasticnih kirurga. Okolica je bila divna za gledati. Muzicki izbor kapetana ocaj koji nas je nakon 7 sati gotovo doveo do samoubijstva; izredali su se svi slageri, Sinatre i Evita u sintersajzerkoj instrumentalnoj verziji. Zapravo nisam ni sigurna da li je to bio sintesajzer ili neka hibridna mjestavina saksofona i flaute u aranzmanu „ background elevetor music“. Za podivljat!  Iskrcai smo se u Bingen Citiju i tijekom mini oluje podigli sator, da bi ta ista prestala u trenu kada smo se uvuli u taj skroni iglo kao dvije sardine u ulju (kombinacija znoja i kisnice). Prekrasan zalazak sunca. Da Sunca kojeg smo prvi put nakon 5 dana ugledali.  Otkako zivim u podrucju plovnih rijeka pocela sam se diviti ovom nacinu plovidbe. Oduvijek su mi brodovi bili prekrasni, no prije dolaska u Nizozemsku nisam mogla zamisliti da stvarno ta vrsta transporta jos postoji. Rajna je poput zile ovog dijela Europe. Teretnjaci dugi 30tak ili ak 60takmetar (losa sam u procjenjivanju –uglavnom ogromni) manuvriraju njenim tokom, uzvodno i nizvodno. Koja je samo umjetnost izbjeci struje ili se pak zaustaviti na pristanistu dok rijeka bukti u suprotnom pravcu. Oni su nakrcani tonama sljunka i kontejnera tako da samo rub plovila viri iznad povrsine. Na krmi gori malo svijetlo iza prozorcica gdje obitelj kapitana vecerava. Rajna je divlja. U 80tak metara sirokom koritu bi se i njabolji plivac utopio od samog umora. Sigurno je 80 posto brodiva nosilo holandsku zastavu-isto zanimljivo. Tako sam ja naucila da rijecni transport nije samo nesto usputno sto je eventualno dogadalo u okolici Siska(?) vec unosan biznis.  Otkrila sam da se Rajna koristi i u spiritualne svrhe. Dok smo kampirali na ogromnoj praznoj poljani (gdje se neki brbljivi i jako cudan kanuist instalirao na pola metra od nas-covjece gle koliko tu ima mjesta, kud si se na nas popeo?!) na sljuncanoj su obali niknule bijele trenirke. Njih desetak bilo je okrenuto ka rijeci i jednom glasnom nemuzikalnom vodi koji je iscitavao i pjevusio dobrih sat vremena. Vecina trenirki je bila starije dobi (penzionerski uzdrast) sto sam zakljucila po drhtavici od hladnoce i pomagalima za hodanje. Veselju nije bilo kraja kada je Nemuzikalni zatvorio knjigu i poveo jednog po jednog u hhhhladdnnnnu Rajnu do samih rebara te ih na odbrojani znak zagnjurio. Bapristi, vjerojatno. Posebno mi je zapela jedna bakica za oko koja je na pola puta gnjurenja zastala, otisla na obalu, navukla kapu za kupanje te se revno vratila gnjurajucem poslu. U nevjerici sam gledala ovaj spektakl i divila se u odanosti i uzivanciji u ritualu.  Jos nisam gotova sa Njemackom. Iduci tjedan vise o Schwartzwaldu, tridesetoj i narodu zvanom Nijemci. |
05.12.2006., utorak
DIO PRVI: Nizozemska
Ljetos sam biciklom krenula iz Amsterdama ka Dalmaciji. Ovo je opis prve etape tog petotjednog pothvata dugog 2000km. Nizozemska je ravna k’o daska. Ili palacinka(nacionalno jelo: palacinke sa spekom?!). Tek najjuzniji repic ove drzave poznaje blage brezuljke. U svakoj drugoj situaciji bih se zalila na ovakovu jednolicnost, no na dan kada pocinje nasa biciklisticka ekspedicija ta me geografska karakteristika jako veseli. Prije par godina sam zaradila traumu od bicikliranja uzbrdo pri posjeti Belgijskih Ardenna. Nizbrdica se bojim. Dakle sve ravno je bajkovito, lagano i sigurno. U subotu 5tog kolovoza uvukli smo se u uniforme, zakacili nepromocive torbe o zadnji kotac, brojac kilometraze stavili na nulu te veselo pozirali susjedu kako bi obiljezili ovaj povijesni trenutak. Da pojasnim pojam uniforme: uske biciklisticke gacice sa debelom spuzvom u medunozju sto ce se pokazati JAKO zahvalim, majce u kojima se ne znojis (da smo u to povjerovali), nepromocive tenisice, rukavice koje nisu sprijecile zuljeve, te jakne i hlace protiv kise. Uz nesto rucnika, skarica za nokte, fotic, dvije knjige, sos i japanke ove je bilo sve sto smo spakirali za pet tjedana godisnjeg odmora. Da ne zaboravim, sa nama su bile vrece za spavanje i satorska oprema.  Amsterdam smo napustili vozeci se po mrezi kanala do periferije grada. U sedam ujutro, ulice su bile puste, teretni brodovi isplovljavali su iz luka i vukli se po glatkoj vodenoj povrsini i kroz jutarnju zamaglicu. Tek poneki jogger ozivljavao je prostor oko standbenih zgrada. Nesto dedeka je pecalo stapovima te malim ulovom hranilo macke i lokalno pacje drustvance. Amsterdam je mali grad kad se usporedi sa drugim metropolama Zapadne Evrpoe. U njemu zivi 800 000 ljudi, nema nebodera (osim nesto poslovnih banki na periferiji), te ako puze juzni vjetar u gradu se osjeti miris obliznjih farmi i seoca. Za pola sata smo stigli u idilicna sela nacickanim patuljastih kucica. Nizozemci se broje kao jedni od najvisih ljudi na svijetu. Nepojmivo da su do prije stotinjak godina zivjeli pod tako niskim stropovima. Nisam si mogla pomoci, uz svaku fasadu zamisljala san trazen cijenu. Kuca u okolica grada je luksuz koji si malo tko moze priustiti u zemlji sa najvecom gustocom stanovnila po povrsini u Europi. (samo Japan i Korea, te eventualno Indonezija i Indija su prenapuceniji) Milijun i po ili dva je uobicajena cijena.  Put zabiljezen u nasem vodicu (knjizici) vodio nas je kroz mocvaru, vijugao medu jezerima i lopocima, odveo nas u sumu i ogromne ravnice posute crno bijelim kravama. Ono sto Nizozemsku cini cudnom za ljubitelja prirode jest da je sva prirpda ovdje cuvana. Zbog velike potraznje za gradilistima, prirodni okolis je prije pedesetak godina zakonom zasticen. S jedne strane je to dragocijeni cin, sa druge strane to cini svaki prirodni kutak nekom vrstom parka oznacenog putokazima i obogacenim kanatama za smece. Broj zivotinja se strogo kontrolira. Divlja priroda ovdje gotovo ne postoji.  Zar ovaj prometni znak nije divan? No unatoc tome mogla sam uzivati u prastarom krajoliku koji slici savani Afrike zbog niste vegetacije i pokojeg drveta. U nacionalnom parku Veluwe pusteni su divlji konji koji trce u krdima po prostranstvima identicnim onima iz ledenog doba. Ovdje je nadjeno mnogo mamutovim skeleta. Najcudnije meni ovdje je to sto u Nizozemskoj nema kamena. Ali doslovce ga nema. Kuce su gradene od gline, sume rastu katkad iz pijeska, a tlo prastarih ravnica se moce pod nogama buduci je nastalo od mnogo slojeva mahovine pa imas osjecaj da hodas po debelom zivom perzijskom tepihu. U tri dana smo se nasli pred Njemackom granicom nakon desetak skela preko rijecnih tokova i paralelnih kanala Rajne, Schelde i Maas. Kao sto vec znate Nizozemska je bila jedna velika mocvara dok njeni stanovnici nisu izkontrolirali tok voda kroz nju. Vlagu su iz mocvare poceli ispumpavati vec u 16 stoljecu izgradivsi kanale za odvod vode te hrpu vjetrenjaca koje su osim kao mlin ili pilana sluzile i kao pume i crpke. Uz to sve osigurali su polja u slucaju poplava, iskopali jezera i tisuci i tisuce kilometara brana. Do dan danas je glavna preokupacija Nizozemske borba sa vodom posebno sada kada se zime toplije, Njemacka cesto u poplavama , a nivo mora sve visi. Vrijeme nas je sluzilo tj nije kisilo. Vec na kraju prvog dana sam dobila izgled rakuna zbog ogromnih naocala koje su stitjele celo od boranja, a bjeloocnice od slucajonog uletavanja insekata.  Poslijenju vecer u Nizozemskoj proveli smo na fami kod Seljaka Joss-a. Taj Jozek je uz 600 krava odrzavao i mali kamp za slucajne turiste. Buduci je u daljini grmilo, ponudio nam je da prespavamo u kuci. Dok sam ja zamisljala kako se iduceg jutra budim ispikana zijenom, otvorio je vrata svoje ogromne farme iz 1670 godine i pokazao nam sobu na drugom katu. Za 20 eura mozemo prenociti. Iako je on namjestaj skupio iz svih mogucih (i nemogucih) retro stilova proslog stoljeca, potkrovlje je odisalo svjezinom.  interijor dizajn Bicikle smo sparkirali u maloj stalici medu teladi te se bacili pod tus. Nakon tri dana guze su ozuljale i gotovo oglusile na bol. Za bol u koljenima preporucio nam je mast kojom on maze krave nakon muznje ( i ta je mast bila jako djelotvorna aiko cudnog mirisa!!). U prizemlju se slusao radio; to su njegovi roditelji, rekao je. Neozenjeni ljubazni Joss zivi citav zivot sa roditeljima, koji pomalo dementiraju i oglusuju (ali ocito vole njemacke slagere), i krdom goveda. Kao pravo gradsko dijete neupuceno u seoski zivot Nizozemske, ja sam uzivala u primitivizmu, jutarnjem mrgodenje Jossovim krava i tisini koja je vladala na ovom pasnjaku in the middel of nowhere.  maskota Jossove farme Sutradan smo presli granicu kod Roermonda, te slijedeci rijeku Roer usli u teriterij Njemacke. Do ideceg nastavka. |