Rijetka ptica, kažu,
ja sam,
a nisam...
Rijetka gljiva,
to jesam,
klobuk šaren
da odbije sve redom:
psihopate, lažne empate,
patnike zbog reda,
žrtve da bi drugi pljeskali,
šizo i mazofreničare
opsjednute mišljenjem svijeta,
osobe napojene divljenjem drugih,
one koji žive od pijeteta
i mediokreta.
Ma, ima toga,
zastala da predahnem
pa dalje nabrajam,
dakle:
skriva me klobuk
od manipulacije,
rodne i transrodne segregacije,
izbora svih mogućih pravih ljudskih,
a zapravo totalno krivih,
organizama vampirskih
koji slatko zbore
i opiju te hipno pogledom
pa sišu dušu,
dok ljuska ne ostane.
ima toga još
u ovom cirkusu
gdje i alisi više
ne vide izlaz,
a ja ga vidim.
Ispod mog klobuka
od kiše se mala bića skrivaju,
ona nevidljiva za velike apetite
i megalomanske zahvate,
duše koje ne bježe
od kapljice ludosti,
vjere u sve ono
što drugi nevjerom krste,
siguran kutak za odmor
od ludila svijeta
trpeza skromna,
uz osmijeh i čašicu poniznosti,
tako nekako...
vile nebesnice,
ptice radosnice
koji anđelak
i zagrljaj njegovog krila,
tako nekako...
Ispod mog klobuka
mjesta kao u priči,
ali tek za one
koji se mogu smanjiti
kao zrno gorušice
i jednom u drvo prerasti
tek za hlad nekome narasti,
a onda nestati…
Tanja Repinac, 10.4.2023.
