slika: digital art
Teška mi ramena
od sumorja svijeta
i njihove boli
do neba gdje ono
bremenito zvijezdama
opčinjeno Mjesecom
ne stane u moje zjene.
Sve bih da zagrlim,
sve da oplačem
svaku kap samoće da podijelim,
a tek sam prašina
koju mrav strese sa sebe
prije, nego u mravinjak uđe.
Sve bih ja ovako beznadno
opijena svečanošću
ovog baršunastog
srebrnog trenutka tišine,
dok me mjesečina dodiruje
i ljubi mi lice.
Sve bih ja,
zaronila u duše onih
koji su ostali zakačeni
kao broš za moje srce
i u duše onih
koji su mi ožiljke ostavili
učeći me o ljubavi i praštanju,
dok oni sami neuki
vrludaju svijetom
tražeći oslonac.
Sve bih ja
na ovoj obali oceana
kojeg životom nazivaju
a u njega se
ne usude zaroniti.
Moj križ raširene su ruke
koje misle da drže nebo,
a zapravo drže
tek naziruću sliku sna...
