slika: internet
Za sve treba ostaviti komadić nade,
bar maleni sitni komadić
kada nam se čini,
da nam nitko neće dohvatiti ruku,
a tako malo nedostaje do vrha
gdje duša odmor traži.
Ta mrva nade čekat će
i kad mislimo da nas nitko
dočekati neće
i uvijek treba malo nade,
bar malo, da ljubav kroz nju pronađe
svoj skriveni put,
a vjera ne posustane
kad su nam sve lađe
od papira potopljene
u valovima beznađa.
Uvijek treba zrno,
to malo zrno nade
poput gorušice malo,
da jednom iz njega
u krošnji kad naraste
ptice samilosti
gnijezda svoja sviju
u vremenima kad se čini,
da su sve pjesme utihnule,
one će pjevati.
Samo malo nade,
kad svi zagrljaji prestanu
i čovjek zaboravi da je čovjek,
samo grumen nade otkrit će mu
svu zaboravljenu čovječnost
u rukama Onoga
koji grli najjače
od svih postojećih zagrljaja.
Samo malo, mali zalogaj,
mali gutljaj nade
u pustinji svijeta koji se gubi
u fatamorgani laži,
samo mali gutljaj
i oaza će otvoriti svoja vrata
ući ćemo goli i bosi u kraljevstvo
gdje ništa nije potrebno,
osim te mrve nade
i ljubavi obavijene sa nitima vjere.
Samo malo, samo toliko malo,
a toliko često i to malo
ne možemo zadržati
pa neka nam dlanovi budu otvoreni,
jer će jednom iz kiše
naše tuge i boli pasti cvjetovi.
Samo malo treba izdržati,
da jednom te cvjetove
poklonimo onima
koji dlanove ne znaju otvoriti.
