Navikla na hladnoću svijeta
ozeblog srca
maleni žižak u duši
čuva me od vječnog leda
i sna nenadanog,
od umora besmislenih koraka
kojima me uče
cijeli život da hodam,
a mogu....
A mogu,
mogu poletjeti,
iako krila vrapčića imam
navikla na oprez
kada god mi dlan
ponudi mrvu ljubavi,
ja prhnem
pa iz daljine sigurne
gledam pokušaje,
da mi se priđe
dovoljno blizu,
da me nahrane ili zarobe.
Još uvijek nisam sigurna
mogu li vjerovati toplini
koja mi se obećava,
jer previše zimâ
imam iza sebe
i previše onih
koji u jednoj ruci nude ljubav,
dok u drugoj iza leđa
krletku skrivaju.
Tanja Repinac
Satnica, 8.2.2021.
