OSTAT ĆEMO NEDOREČENI
Ostat ćemo nedorečeni,
u ovom plovilu od riječi
kojeg nazivamo pjesma,
ostat ćemo nedorečeni,
jer nebo je drugačije,
zvijezde, rasute u našim dlanovima,
tek dio su spiralnih rađanja
kroz bedra boginje koja jest
u ekstazi plesnoj
s onim koji nema lica ni imena,
a kroz nas diše,
kroz nas plače
i kroz nas se smije.
Ostat ćemo nedorečeni,
jer nikad nećemo rječju dočarati
glas šume u predvečerje
prožete prhutanjem posljednjih ptica
koje traže utočište
u mračnim,
a tako mekim
poput kolijevke lelujavim granama.
Obale pješčane,
mirisi soli,
valovi divlji i nježni
u jednom ritmu,
pjena koja ostaje na oblutcima
koji se opiru povratku na dno,
možemo li pjesmom i riječima
slijediti slike duše
koja žedna ljepote upija viđeno
bez želje za glasom,
bez želje za stihom i rimom?
Da, ostat ćemo nedorečeni
pokušavajući zarobiti ljubav
izričajem koji je tek naziranje
istinske vatre,
istinskog kaosa
koji prethodi smirenju.
Možemo li priznati
našu nedorečenost,
a ipak i dalje
ostati pjesnici
koji ne odustaju
i ne zastaju
kada srce zatraži svoj mir
od svega doživljenog,
svega proživljenog?
Tanja Repinac, Lostwhitiel, 07.11.2016
komentiraj (9) * ispiši * #
