slika: internett
Pratiš me,
uvijek me pratiš
u školjku mojih rana
oko zrnca pijeska se obaviješ,
da me ne boli
prošlost ožiljcima tetovirana.
Pratiš me,
u moju suzu utoneš
kada mislim da nitko ne vidi
zaustavljene otkucaje moga srca,
jer ne može shvatiti,
uklopiti, utopiti se
u apsurdu svog ludila zla
koje me grize ponekad
kao čopor gladnih vukova
(ljubavi gladnih).
Pratiš me,
moj dobri anđele,
kada procvjetam negdje odjednom
u pukotini nasred ceste
i želim ostati netaknuta,
samo procvjetati u ime ljepote,
a znam, pregazit će me
kotač života.
Pratiš me i tada
i podigneš me zgaženu
pa šapneš,
da će iz korijena na cesti
opet cvijet izrasti
i uvijek ćeš me voljeti.
Pratiš me
i kad mi bude čudno
zašto se smijem odjednom
i budem sretna kao zaigrano dijete,
a tijelo umorno od godina
pomalo zaostaje
za brzim korakom mladosti.
Pratiš me,
jer u tom mom smijehu
dotičeš me svojim zagrljajem
i otkrivaš se bar za trenutak,
da te vidim u potpunosti
i da se smirim i umirim
u tvojoj prisutnosti.
Tanja Repinac Mulingar, 16.6.2020