S osmijehom i prljavim dlanovima
od zaigranosti života
gradeći uporno pješčane kule
i nadajući se,
da ih plima neće prekriti
vjerovala sam u Tebe,
moj Oče,
i sada još vjerujem,
dok mi je srebro obojilo vlasi,
a tijelo se opire prolaznosti
i sada vjerujem u tebe,
moj Oče,
jer dotičeš me svaki dan
suncem u rađanju novog dana,
zvijezdom večernjicom
kad mi umor svlada srce i dušu,
vjerujem u Tebe,
iako valovi i dalje nadolaze,
a ja na obali čekam čudo
za koje znam, da će se dogoditi,
čudo u kojem ćeš se pojaviti,
svojim svjetlom svako zrno pijeska obasjati
i sve porušene kule
svojom ljubavlju ponovo sastaviti…
Tanja Repinac, Mullingar 13.06.2020
