slika: internet
Hoće li se naše duše
konačno zagrliti,
u purpurnoj dimenziji svitanja
gdje oblaci postaju postelja
nebeskog našeg sanjanog susreta?
O, da znaš,
o, da samo znaš
koliko boli satkana čežnja
koja je eone ispirala suzama
i postajala rijeka
uz koju sam šetala
dozivajući bezglasno
tvoje ime.
Tvoja duša
zaigrano je negdje
zaboravljeno sanjala,
samo nagovještaj,
samo obris tuge
urezan u moj lik.
Tu sam
i konačno gledam
tvoje oči duboke
koje grle zjenice moje vlažne
ne gledajući me,
samo osjećaš da sam tu.
Prekorači rijeku mojih suza
i zagrli me,
prepoznaj do kraja
čežnju moju
i vrati mi radost
koja samo u tvojim očima
sja za mene.
