slika: digital art
Postoje stepenice
obrasle mahovinom, blatom,
izlizane i okrnjene
ka nekoj stvarnosti
koju želimo dostići i postići,
a uporno se guramo,
da budemo prvi na vrhu
na kojem nas ne čeka ono
čemu smo se nadali
i ono zbog čega smo padali,
jer tisuće očajnika
zaobilazimo pogledom
... sami su krivi...
meni karma sasvim dobra.
Ratovi progone neke tamo
po poljima blatnim,
ostaju bačene jabuke i kruh,
dok se mi penjemo nekim stepenicama
zahvalni što nije nitko ispred nas,
dok iza nas moćnici sabijaju redove,
odvoze nemoćnike u bespuće vakuuma i krvi
gdje zadnja kap čovječnosti
nestaje u vrelini opstanka
gdje ne postoji ti i ja,
nego samo ogromni JA
koji ne može doseći
ni prvu stepenicu,
jer ogromni Ti
zaustavlja svojim tijelom
bez duše sve korake
koji traže tvoju ruku,
makar tvoj uzdah.
Netko u muci pravi nove stepenice,
ali ne prema tamo negdje gore,
prave ih prema dolje,
jer slute da je podzemlje
milostivije od nadzemlja.
I jest…
Prljave i znojne ruke,
neki skriveni izvor oprat će
u trenutku sjedinjenja
i zaboraviti sve
što je potaklo tugu
i bacilo ih zaborav sebe.
Negdje dolje ispod svega
preživjet će se konačna apokalipsa
svijeta bez srca i rodit će se
čisto dijete skriveno
od noža i mača, vatre i vode.
Netko je napisao,
da je to dijete rođeno
tisuću ljeta prije,
ali ne ono dijete,
ovo je dijete naša nova duša
duša svih duša
u jaslama Svjetla uspavana
spremna za nova svitanja..
