Vjerujem u svoj let,
o, koliko čvrsto vjerujem,
iako su mi krila natopljena
rosom novorođenog jutra
tek oslobođene gusjenice
koja leptirom postade.
Vjerujem,
o, koliko čvrsto vjerujem,
dok nebo sivim bojama plače
i svakidašnjim potezima kista
zaboravlja cvijeću dodati
malo duše,
ljudima malo radosti,
vodama bistrine,
šumama mirisa,
vjetrovima blagosti.
O, da..,
vjerujem, da mogu poletjeti
takva kakva jesam,
prozirna poput kristala,
dok će prvi odsjaj sunca
kroz mene vratiti ono
čega je naizgled nestalo
u ovom svijetu koji čeka
svoju prvu premijeru
istinskog sna.
Vjerujem, da ću poletjeti
iako sam tek otvorila oči,
jer ne sputava me težina tijela
ni dodir tamne noći,
ja iz svoje čahure
dušu oslobađam
i nebo kroz sebe
za druge porađam.
Vjerujem u sebe
i vjerujem u tebe,
ti, koji tek nazireš kroz maglu
tračak ljepote,
vjerujem, da ćeš kao i ja
imati snage
bol i nemoć pobijediti
i krila poput orla,
a meka poput anđeoskih
jednom širom raširiti...
