Ne čekaj da ti sam priđe tvoj trenutak
satkan od tvojih zlatnih niti snova,
obrubljen čipkom od pjene
sakupljene sa rubova valova tvoje čežnje
iznjedren iz dubina oceana tvoje duše
čijoj dubini se dno ne nazire.
Budi nježnost i otvori svoje srce
poput latica ruže,
iako se mraz sprema
da joj hladnoćom prekrije lice.
Budi tanan poput breze
u gustišu ljudskih jadikovki
i pusti, da vjetar prolazi kroz tvoju kosu
makar se zamrsila do beskraja.
Ispod tvojih nogu
ljiljani će mirisima
pjevati pjesmu obnovljenog raja,
a ptice će zastati
i svoja krila odmarati
u krošnji tvoga srca.
Nemoj čekati svoj željeni trenutak radosti...
Pogledaj, on čeka da ga stvoriš
nevinošću prvog dječjeg osmjeha
rođenog od krila anđela
negdje u praskozorju prapočetka
kada sve bijaše u svemu
nerazdvojeno razlikama
spojeno jednakostima.
Ne čekaj svoj tračak sunca,
gledajući maglene velove
u mokrim tužnim jutrima,
Sunce je u tvojim očima
kada pogledaš nekoga
toplim pogledom ljubavi.
I ne plaši se
kada ti netko kaže,
da će ta ljubav proći,
iako je držiš na dlanu
satkanu od pijeska.
Od pijeska se grade kule,
a kule se grade u bajci,
bajka je stvorena od riječi,
a riječ bijaše prva
poslije uzdaha Stvoritelja.
Ne čekaj da ti priđu željeni trenuci,
jer oni su odavno
u odaji tvoga života
i čekaju da im širom otvoriš svoja vrata,
samo za tebe su se rodili
i samo sa tobom
mogu odživjeti život do kraja.
