lanterna moje duše

ZAROBI TRENUTAK

24 kolovoz 2017

Zarobi trenutak
kada ljepota raskine bodljikavu žicu
logora trivijalnosti.

Zaobiđi utabane meke puteve
i zarobi svoje korake
tišinom planinskih vrhunaca
gdje Bog oblacima
miluje tvoja stopala.

Uhvati zaustavljeni dječji dah
kad sunce zarobi
glavicu maslačka
osuđenu na umiranje,
ali i novo rađanje.

Sačuvaj sebe
kada te glasovi žele uvjeriti,
da si samo prah.

Ti si više od praha,
ti si budući život
koji će dlanovima oblikovati galaksije
i svijati spirale
kiteći ih zvijezdama.

Zarobi te divne trenutke prije,
nego ih dohvati čarobnica sna
koja ih želi raspršiti
širinom nebogleda.

Poslušaj šapat iluzije
i predoči joj stvarnost
koju čuvaš za bezvremene odaje
tvoga budućega doma
kojeg vječnošću
nazivamo.

komentiraj (1) * ispiši * #

TOPE SE MOJI KORACI

12 kolovoz 2017

slika: digital artist

Tope se moji koraci
kroz hladne vrhunce
do sebe
sa vrha se konačno otiskujem
bez straha,
jer strahove pojedoše bitnici
oni koji ih nametnuše,
jedino ih i mogu pojesti
samo ptice u oblacima me hrabre,
a ja
ni krila nemam,
što će mi?

Laka kao dah
prevaziđenih kostiju i mesa
plovim iznad svih stvorenih slika
i čekam osmijeh prve zvijezde koja se pojavi,
da me dotakne i pozove još dalje,
dalje od ljudskih koraka,
najdalje,
gdje ne postoji netko i nitko
samo ocean svemogućnog Jest,
gdje se čini da se rubovi vječnosti naziru,
a zapravo ih nema,
tamo me duša vodi,
a ja opet
ostavljam iza sebe neke sitne tragove,
da se mogu vratiti onima,
koji se tek počinju penjati
i sanjaju probuđeno jutro
na vrhovima sna.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113694

komentiraj (2) * ispiši * #

ORHIDEJA ZA VERONIKU

11 kolovoz 2017

Jesen je maglama i kišom utrla sebi put,i nestadoše,zadnji ljetni mirisi i razmišljanja.
Cvijeće i trava lagano vene i žuti,ali jedan poklonjeni cvijet ostaće vječito svjež u mom i Veronikinom srcu.

Sjećam se, kad sam bila dijete,majka nam je od svih kršćanskih stvari,jedino poklanjala Božićne i Uskršnje radosti, ali samo kroz materijalnu stranu.
Nije tu bilo priča o Kristovoj ljubavi i rođenju.
Nije bilo priča o beskrajnoj nježnosti Gospodinovoj i ljepoti Uskršnjeg jutra.
Kao malenoj djevojčici, Krist mi je bio nepoznat, jer nismo išli na mise i vjeronauk gdje se pričalo o Njemu, ali On svoju milost ukazuje i kad nismo svjesni toga.
Posebno ako se radi o djetetu, kao što sam bila ja.
Sjećam se, imala sam šest godina.
Sanjala sam tada jedan san, koji me cijeli život prati.
U snu, sišla sam dolje, niz stube na ulicu i tamo me je čekao On, u bijeloj, prekrasnoj haljini.

I dan danas tražim tu bijelu boju (jer slikam za sebe) ali ta čistoća i bjelina ne postoji ovdje.
Lice mu je bilo sjajno od svjetla, i nježno smiješeći mi se, zvao me je k sebi.

Krenula sam k Njemu, a tako je krenuo i moj život.
Dugo vremena sam tražila, mog Gospodina, dok mu srce do kraja nisam predala, ali to je bilo poslije Veronikine orhideje.
Na fakultetu smo se upoznali, ja i Veronika.
Oduševila me njena nježna umjetnička duša, prepuna nekog neobjašnjivog žara i topline.

Umjetnici znaju biti hiroviti, ali to sam prihvaćala kao normalnu stvar u životu.
Često me je zvala kući, da slušam kako predivno svira Chopina.
Njena soba je sva bila uređena u duhu toga skladatelja, kojeg je obožavala.
Čini mi se sad,kad razmišljam unazad, da je Krist uzeo moje srce i prije nego što sam bila svjesna toga.
Jedan dan Veronika me je pozvala da dođem slušati njeno sviranje, iako tada nisam imala puno vremena, otišla sam do nje.
Popela sam se do vrata njenog stana i pozvonila.
Otvorila mi je vrata, i vidjevši me, zalupila mi ih je pred nosom.
Ostala sam stajati ispred zatvorenih vrata, razmišljajući šta da učinim.
Bljesnula je iskrica ljubavi mog Gospodina u srcu.
Sišla sam dolje u cvjećarnicu i kupila najljepšu orhideju, stavila sam je na prag ispred Veronikinih vrata.

Nikome nisam pričala o tome.
Putevi moji i Veronikini razišli su se.
Završila sam studij, udala se, a Veronika je otišla u drugi grad.
Slučajno smo se nakon dugo godina vidjeli u Zagrebu.
Presretni, što se vidimo u vihoru ratnom i zlu koji se kovitlao nad našim glavama, pričali smo o svemu.
Ona mi reče da ide na duhovne vježbe kod Isusovaca, a ja joj priznah da mi srce kuca za Krista.
Bila je oduševljena.Još jednom smo se vidjeli u Osijeku, i od tada nisam ništa više čula o Njoj.
Godine su opet prošle, i potpuno se posvetih Gospodinu i obitelji.
Od prijatelja i brata u Kristu, čula sam da se organizira u Osijeku susret katoličke mladeži.

Nešto neobjašnjivo me je privlačilo, na taj susret,ali radi prevelikih obiteljskih obaveza, nisam mogla otići.
Kad je sve završilo, u Glasu koncila čitala sam o tome susretu u Osijeku, a na naslovnici,fotografija, moja draga Veronika kao časna sestra.
Saznavši u kojem je samostanu, nazvah je. čuli smo se telefonom.
"Kako si odlučila otići tamo?" pitala sam je. "Potakla me ona tvoja orhideja, sjećaš li se?"

A ja samo kažem, i priznajem, Krist je sve to potaknuo.
Treba imati otvoreno srce.
Ako osjetimo čudnovatu ljubav prema ljudima u sebi, ne trebamo se plašiti.
Razmišljajmo tada o Isusu.
Sve će nam tada biti jasno i otvoreno, kao nebo, koje je Stjepan umirući vidio.

Vidio i shvatio, da su sve žrtve i patnje, pa i one najmanje, vrijedne onoga koji nas čeka i voli.

Priča je dobila svoj sretan svršetak.
Crkvu više ne posjećujem, ali Krist, kao uzor ljubavi, i dalje je u mom srcu..
On je sišao sa križa, i nije se više vratio na njega.
Oslobođen patnje, oslobodio je i mene, i dozvolio da budem odgovorna sama sebi, pred cijelim svemirom, u ime moga budućeg života, u kojem ću stvarati novi raj i novoga čovjeka, na novostvorenoj vlastitoj zvijezdi.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=109243

komentiraj (4) * ispiši * #

komentiraj (1) * ispiši * #

SUSRET

01 kolovoz 2017

slika: digital artist

Tu, baš tu, gdje tvoja ruka
treba susresti moju,
tu, gdje srce kroz kožu
kuca svojom prisutnošću
i želi ti pričati,
onako dugo, dugo,
pogledom bez riječi
kroz prvi odsjaj zvijezde večernje
do zadnjeg tračka
zvijezde jutarnje,
kada se noć
oprašta sa jutrom,
tu me potraži,
i dlanom kroz dlan moj
prisloni svoju dušu
uz tkivo moga bića…

Nemoj me tražiti
među cvjetovima,
koji nisu okusili dodir divlje kiše
i bili povijeni do zemlje
od vjetrova nesnosnih,
čije latice nisu bile okrznute,
ledom i snjegovima
koje nitko čekao nije..

Ja nisam pripitomljena ljepota
niti ruža,
koja ne zna cvasti
izvan staklenog zida..

Ja sam onaj mali buntovnik,
tratinčica,
koja prkosi žici i mrazevima,
koja prva otvara oči
kada sva priroda
još sanja proljeće..

Nemoj me tražiti
i nemoj me grliti,
ako tvoje oči
nisu pretočene
u suze mojih očiju,
bilo radosnice,
bilo žalosnice..

Nemoj mi biti tišina,
ako tvoj pjev nijemosti
ne razumije
bezrječje mojih
iznenadnih trenutaka..

I nemoj mi pričati bajke,
ako si zaboravio
kako je biti dijete..

Ja nisam
u tvojim životnim školama
učila kako se treba
oduprijeti nezrelosti
i postati zreo,
bez ijedne sjemenke
da plod ljubavi donese..

Nemoj me smještati na klupu
pored sebe,
ako za mene nemaš
bar jedan akord ptice,
koja nas gleda sa grane
grlice, koja samo što ne otprhne
sumnjičava u tvojoj želji
da joj krila ne slomiš
jer, zasigurno,
ti bi je u kavez stavio
ne bi li njenu pjesmu
za sebe sačuvao..

komentiraj (7) * ispiši * #

O AUTORICI STIHOVA I TEKSTOVA NA BLOGU

ZAROBI TRENUTAK

TOPE SE MOJI KORACI

ORHIDEJA ZA VERONIKU

ISPRATILA SAM

SUSRET

.....................

...