Jesen je maglama i kišom utrla sebi put,i nestadoše,zadnji ljetni mirisi i razmišljanja.
Cvijeće i trava lagano vene i žuti,ali jedan poklonjeni cvijet ostaće vječito svjež u mom i Veronikinom srcu.
Sjećam se, kad sam bila dijete,majka nam je od svih kršćanskih stvari,jedino poklanjala Božićne i Uskršnje radosti, ali samo kroz materijalnu stranu.
Nije tu bilo priča o Kristovoj ljubavi i rođenju.
Nije bilo priča o beskrajnoj nježnosti Gospodinovoj i ljepoti Uskršnjeg jutra.
Kao malenoj djevojčici, Krist mi je bio nepoznat, jer nismo išli na mise i vjeronauk gdje se pričalo o Njemu, ali On svoju milost ukazuje i kad nismo svjesni toga.
Posebno ako se radi o djetetu, kao što sam bila ja.
Sjećam se, imala sam šest godina.
Sanjala sam tada jedan san, koji me cijeli život prati.
U snu, sišla sam dolje, niz stube na ulicu i tamo me je čekao On, u bijeloj, prekrasnoj haljini.
I dan danas tražim tu bijelu boju (jer slikam za sebe) ali ta čistoća i bjelina ne postoji ovdje.
Lice mu je bilo sjajno od svjetla, i nježno smiješeći mi se, zvao me je k sebi.
Krenula sam k Njemu, a tako je krenuo i moj život.
Dugo vremena sam tražila, mog Gospodina, dok mu srce do kraja nisam predala, ali to je bilo poslije Veronikine orhideje.
Na fakultetu smo se upoznali, ja i Veronika.
Oduševila me njena nježna umjetnička duša, prepuna nekog neobjašnjivog žara i topline.
Umjetnici znaju biti hiroviti, ali to sam prihvaćala kao normalnu stvar u životu.
Često me je zvala kući, da slušam kako predivno svira Chopina.
Njena soba je sva bila uređena u duhu toga skladatelja, kojeg je obožavala.
Čini mi se sad,kad razmišljam unazad, da je Krist uzeo moje srce i prije nego što sam bila svjesna toga.
Jedan dan Veronika me je pozvala da dođem slušati njeno sviranje, iako tada nisam imala puno vremena, otišla sam do nje.
Popela sam se do vrata njenog stana i pozvonila.
Otvorila mi je vrata, i vidjevši me, zalupila mi ih je pred nosom.
Ostala sam stajati ispred zatvorenih vrata, razmišljajući šta da učinim.
Bljesnula je iskrica ljubavi mog Gospodina u srcu.
Sišla sam dolje u cvjećarnicu i kupila najljepšu orhideju, stavila sam je na prag ispred Veronikinih vrata.
Nikome nisam pričala o tome.
Putevi moji i Veronikini razišli su se.
Završila sam studij, udala se, a Veronika je otišla u drugi grad.
Slučajno smo se nakon dugo godina vidjeli u Zagrebu.
Presretni, što se vidimo u vihoru ratnom i zlu koji se kovitlao nad našim glavama, pričali smo o svemu.
Ona mi reče da ide na duhovne vježbe kod Isusovaca, a ja joj priznah da mi srce kuca za Krista.
Bila je oduševljena.Još jednom smo se vidjeli u Osijeku, i od tada nisam ništa više čula o Njoj.
Godine su opet prošle, i potpuno se posvetih Gospodinu i obitelji.
Od prijatelja i brata u Kristu, čula sam da se organizira u Osijeku susret katoličke mladeži.
Nešto neobjašnjivo me je privlačilo, na taj susret,ali radi prevelikih obiteljskih obaveza, nisam mogla otići.
Kad je sve završilo, u Glasu koncila čitala sam o tome susretu u Osijeku, a na naslovnici,fotografija, moja draga Veronika kao časna sestra.
Saznavši u kojem je samostanu, nazvah je. čuli smo se telefonom.
"Kako si odlučila otići tamo?" pitala sam je. "Potakla me ona tvoja orhideja, sjećaš li se?"
A ja samo kažem, i priznajem, Krist je sve to potaknuo.
Treba imati otvoreno srce.
Ako osjetimo čudnovatu ljubav prema ljudima u sebi, ne trebamo se plašiti.
Razmišljajmo tada o Isusu.
Sve će nam tada biti jasno i otvoreno, kao nebo, koje je Stjepan umirući vidio.
Vidio i shvatio, da su sve žrtve i patnje, pa i one najmanje, vrijedne onoga koji nas čeka i voli.
Priča je dobila svoj sretan svršetak.
Crkvu više ne posjećujem, ali Krist, kao uzor ljubavi, i dalje je u mom srcu..
On je sišao sa križa, i nije se više vratio na njega.
Oslobođen patnje, oslobodio je i mene, i dozvolio da budem odgovorna sama sebi, pred cijelim svemirom, u ime moga budućeg života, u kojem ću stvarati novi raj i novoga čovjeka, na novostvorenoj vlastitoj zvijezdi.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=109243
