slika: digital artist
Tope se moji koraci
kroz hladne vrhunce
do sebe
sa vrha se konačno otiskujem
bez straha,
jer strahove pojedoše bitnici
oni koji ih nametnuše,
jedino ih i mogu pojesti
samo ptice u oblacima me hrabre,
a ja
ni krila nemam,
što će mi?
Laka kao dah
prevaziđenih kostiju i mesa
plovim iznad svih stvorenih slika
i čekam osmijeh prve zvijezde koja se pojavi,
da me dotakne i pozove još dalje,
dalje od ljudskih koraka,
najdalje,
gdje ne postoji netko i nitko
samo ocean svemogućnog Jest,
gdje se čini da se rubovi vječnosti naziru,
a zapravo ih nema,
tamo me duša vodi,
a ja opet
ostavljam iza sebe neke sitne tragove,
da se mogu vratiti onima,
koji se tek počinju penjati
i sanjaju probuđeno jutro
na vrhovima sna.
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=113694
