grli me moja ludost
raskajana od predrasuda,
osušena od vlažnih suza ponornica
ogoljela do kostiju duše
(da, dobro rekoh,
zna bol duše
do kostiju boljeti)
grli me moja ludost, kažem,
a zapravo svjesna,
da samo zagrljaj iscjeljuje,
vraćam se polako
u toplu kolibu svoje neznatnosti,
i upijam mir
uz ognjište sveprisutnosti onoga
koji me podsjeća
na dom kojem se uvijek mogu vratiti
bez obzira koliko daleko putujem
bez obzira
koliko duboko i teško
samujem…
Looe, 4.3. 2017.
