Ruža moje duše,
propupala na dlanu srca,
gle, korijenje pustila,
i drži se tanano,
a tako čvrsto
za mahovinu vremena
i više sanja,
nego živi,
bez trnja,
sazdana da se daje
bez kapi krvi
kroz prste, koja bi trebala teći
začuđenom beraču..
Sanja dotaknuta vjetrom vječnosti
svoga slavuja,
koji bez trna
pjesme ne zna pjevati,
a on negdje daleko,
svoje gnijezdo
u ružičnjaku stvara,
zlatnom nekom ružičnjaku
prepunom anđela-ptica,
koje pjesme bez bola
neke nove pjevaju
i radosno
život neki novi žive
i družice svoje
u gnijezda dozivaju...
