nikad nećemo prestati biti
to što jesmo,
u početku kad bijaše svjetlo
a tama grlila bezdan
dok je naša iskra
u duhu lebdjela nad vodama,
i čekala
svoje porinuće
i svoj drhtavi let ljubavi
skrivala se u prvom zamahu leptirovog krila
dok čovjeka ne bijaše
tek anđeli,
i ruže,
tek nagovještaj nečega
što će nam na trenutke oduzimati,
sjene iz mraka
raspucane aure iz kojih žudnja za zaboravom bola
nadjačava žudnju davanja sebe
bez obzira vraća li nam se darovano
ili ne…
nikad nećemo prestati biti
to što jesmo,
jedno sa jednim,
makar se rastakali u bilijun kapljica
i nestajali netragom
u dubini oceana zaborava,
o, ne,
nikada nećemo prestati biti to što jesmo,
svjetlo kroz zjene svevišnjega
kroz krvožilje njegovoga tijela,
mi još uvijek gledamo,
dišemo,
živimo,
iako su nam odabiri i putevi
možda naizgled daleko od prvotnoga otkinuća
u praskozorju postanka..
nikad neću prestati biti to što jesam
jer,
ja plovim rijekom koja me nosi
opet sigurna
da me zagrljaj na kraju čeka
makar sama sebe više ne budem prepoznala,
on će me prepoznati…
nikad nećemo prestati biti
to što jesmo
makar nam govorili
da crnilo nikad nitko ne može obrisati
i čovjek nikad neće prestati biti zvijer
ugašen u tami vlastitih okova zla,
ne vjerujte,
nikad neće čovjek prestati biti
to što jest bio
kada se sve vratnice zatvore,
on će ponovo zasjati
u nekom svom novorođenom beskraju
šuteći nad nekim novim bezdanom,
ploveći u duhu, kao iskra
sanjajući svoje novo
porinuće, opran i nevin
čist i bezazlen
zaboravivši sve
osim želje za sjajem bez prestanka
Looe.5.1.2017.
