slika: digital artist
Uvijek nekako putujem,
nikad na jednom mjestu,
goni me mašinerija vremena
i usputni pokušaji prijateljski,
da me zaustave totalnim zastojem
svih otkucaja duše,
da se podijelim s onima
koji me žele imati do kraja,
a ja sam tek djelić iskidanih fragmenata
svih mojih postojanja
dok ono jedno jedino moje istinsko,
smješeći se
čeka gašenje svih odaja
jednu po jednu,
a u odajama sakupljeni susreti,
pokušaji, uspjesi i neuspjesi,
ljubavi i prijateljstava
koje me ne mogu zadržati zauvijek,
jer zauvijek je samo usputna stanica
ka novoj putanji holograma
zato, ne ljutite se, razočarani,
jer niste mogli obuhvatiti moju neobuhvatnost,
zadovoljite se mojim usporavanjem koraka sa vašim,
mojem zagrljaju koji je stvarniji
od mene koju vidite,
mojim riječima
koje vam upućujem
ne bi li ih sačuvali
za neke nove putnike.
Stvorena sam da volim do kraja,
a kraj ne postoji
tamo gdje srce već naslućuje obzor
svoga smiraja.
