Netko nam uporno želi ukrasti
topli zagrljaj snježnog prosinca,
onako tiho,
šapatom
uvlačeći se u svaku poru onoga
što zovemo život,
bremenit ponekad svime
osim lakonogog hoda radosti,
ali mi je imamo,
uvijek negdje
iz neke zaključane škrinje duše
izvučemo je
okićenu uspomenama
koje nam nitko ne može ukrasti
jer su čvrsto priljubljene
uz stijenke našeg srca..
Ne mogu nam ukrasti
onaj prvi, začudni pogled pun zvijezda
kada nas je nebo
darovalo prvim snijegom
dok bijasmo djeca...
Ne mogu nam oduzeti
onaj prvi kliktaj sreće
kada smo otvorili kutiju
u kojoj je sva ljubav svemira
kroz srca najdražih bila darovana
našoj duši...
Nikad neće nestati miris toplih medenjaka
niti toplina majčinih ruku
koja ih je u tišini, dok smo spavali
spremala za badnju večer..
Svjetlo koje nam je darovano
niti jedan kradljivac nam ne može oduzeti
osim nas samih
ako zaboravimo
da ga imamo
neugasivog za svijet..
Može li nam itko ukrasti
onu mrvu ljubavi
koja je dovoljna
da kroz nas
promijeni svijet?
Svatko u svom svemiru čuva svoj prosinac,
svoju škrinjicu želja
i prstohvat radosti..
i ništa od toga se ne može ukrasti
ako mi sami ne postanemo lopovi
vlastitog sefa radosti..
U mojoj zimi
ptice pjevaju usred najvećeg snijega,
i cvijet ne gubi boju neba
i kad je okovan hladnoćom...
Moj prosinac još uvijek skriva
toplinu ljudskog srca
i malenu iskru milosrđa
koja se časkom u vatru pretvara
ako je netko prozebao
od hladnoće
ljudske bešćutnosti..
I znate zašto još ne mogu biti pokradena?
Jer žižak koji dobivam
uvijek poklonim nekome drugome
djetetu, prijatelju,
uvijek je negdje drugdje
pa se jednom vrati..
Brige i tuge
tako zbunjene
odlaze od mene..
Takav je moj prosinac
i svaka moja zima..
Život uvijek pruža mogućnost
da ga oslikamo
bojama radosti..
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=101798
